Sandra Milčić dugogodišnja je aktivna karlovačka vjernica, angažirana u više župa i na mnoge načine. Rođena je 8. ožujka 1967. u Karlovcu, a krštena na blagdan sv. Josipa pa je njezino krsno ime Josipa. Udana je za Damira Milčića, majka je dvoje djece, Gordana od 35 i Vedrane od 28 godina, a i baka je šestogodišnje Gabrijele. Odrasla je sa sestrom Tatjanom i majkom Ivankom uz potporu dviju baka Katarine i Lucije.
Pripovijeda da iako je njezina strast prema kemiji bila smjer u koji je krenula i iako je mislila da će se time baviti, ipak je svoj radni vijek punila sasvim drugim poslovima – dio u dizajnu interijera, a sad već više od 10 godina s osobama s invaliditetom, najprije godinu dana kao asistentica, a onda kao videća pratiteljica. »Godine 2014. počela sam raditi u Hrvatskom savezu slijepih s još četiri kolegice iz drugih županija. Među prvim smo pratiteljicama u Hrvatskoj, iz vremena kada zapravo ljudi nisu imali predodžbu što mi to točno radimo. To nije samo posao, nego poslanje.«
»Nažalost sam neko vrijeme bila na bolovanju, početkom 2020. imala sam moždani udar. Ponašala sam se kao Marta, previše sam toga preuzela na svoja leđa i Gospodin je odlučio da se to mora prekinuti. Polako sam prihvaćala da moram promijeniti sebe, odrediti prioritete i da se svijet okreće i bez mene. To si je bilo lakše posvijestiti nego učiniti. Nakon godine dana operirana mi je vratna kralježnica. Nakon saznanja da se prilično dugo čeka na termin otišla sam na nekoliko minuta u crkvu u Vinogradskoj i zamolila: ‘Isuse, što mora biti, molim Te, neke bude brzo!’ Izišla sam iz crkve, krenula prema autu i zazvonio mi je mobitel. Glavna sestra je javila da se čudesno našao prihvatljiv termin.
Pred operaciju sam sve svoje probleme, kušnje, strahove i nemire predala Isusu i Mariji u kapeli Gospe Lurdske pred Čudotvornim raspelom u Presvetom Trojstvu u Karlovcu, okružena skelama, jer je crkva stradala u potresu.«
»Cijeli svoj život molila sam se Isusu, ne tražeći zagovor ni jednoga svetca, čak ni nebeske Majke. A onda su na moj put došla dvojica svećenika koja su mi nekako uspjela prenijeti ljubav prema Mariji. Prvo je to bio vlč. Božo Belinić, a kasnije o. Bogdan Cvetković, koji mi je ‘obukao’ karmelski škapular. S obzirom na moje godine, a i na selidbe, promijenila sam nekoliko karlovačkih župa. Kao dijete išla sam u župu sv. Tri kralja, kao odrasla u franjevačku župu Presvetoga Trojstva pa potom u župu sv. Antuna Padovanskoga u Vukmaniću. Sada sam u župi Presvetoga Srca Isusova. Išla sam uglavnom redovito u crkvu, odgojena sam u katoličkoj obitelji, moj prvi duhovni učitelj bio je vlč. Viktor Štimac. Prije 18 godina u meni se rodila želja da produbim svoju vjeru, nije me zadovoljavalo samo do tada naučeno, htjela sam ‘zagrebati’ dublje. Krenula sam na biblijski sat koji se u Presvetom Trojstvu održavao jedanput tjedno. Brzo sam dobila poticaj da pročitam Bibliju od korica do korica. Pročitala sam najprije Novi zavjet. Mijenjali su mi se duhovnici, neki su držali predavanja, neki su preferirali lectio divina, ali svaki je dao svoj doprinos i koliko god puta neki tekst pročitala ili ga poslušala, na tom je satu poprimao drugačiji smisao uz potrebu da nastavim. Više od 12 godina išla sam redovito, a onda me bolest omela.«
»Sve to vrijeme imala sam potrebu pomaganja župnoj zajednici. O. Franjo Tomašević osobito me poticao u tome. Tako sam zajedno s njim uređivala župni list, pomagala oko izložaba, likovnih kolonija, radila s o. Vatroslavom Frkinom na sređivanju knjižnoga blaga franjevačke knjižnice, vodila čitače… Suprug i ja smo zajedno sa supružnicima Slavić organizirali prvo biblijsko bdjenje u Karlovcu pa se pet dana i pet noći čitala Biblija.
Zahtjevna je bila organizacija, mnogi su bili skeptični, ali bilo je veličanstveno, milosno, posjećeno, nisu svi koji su željeli ni stigli čitati, ali su pratili. Kasnije su se druge župe Karlovačkoga dekanata izmjenjivale i organizirale po ‘našem receptu’. Za križni put po gradu bili smo suorganizatori i postavljači postaja.«
»Iako sam promijenila župu, jer smo se bili preselili u Cerovac Vukmanićki, u župu Vukmanić, ostala sam vezana za Trojicu. Podijelila sam aktivnosti. U Cerovcu sam organizirala čitače, potaknula da se sastajemo zajedno sa ženama iz Vukmanića i pjevamo na misama, jer pjevala sam i u zboru ‘Chorus Carolostadien’. U Trojici sam pomagala oko izložaba, dežurala u franjevačkom muzeju u Noćima muzeja i na nagovor o. Krunoslava Alberta organizirala uprizorenje živih jaslica sa slijepim članovima udruge, našim korisnicima. Rado su se odazvali jer sam vodila i čitateljski klub slijepih pa je to i za njih bio zanimljiv izazov.«
»Moje aktivnosti zaustavila je bolest jer nakon moždanoga udara nisam mogla čitati, slova su mi bježala i gotovo četiri godine nisam bila u službi čitača. Onda me prije godinu i pol jedna prijateljica zamolila da preuzmem voditi jedan vjenčić Presvetoga Srca Josipova. Nisam ništa o tome znala, bila sam skeptična. Josip i ja? Ali kako nisam mogla reći ‘ne’, ni sama ne znam kako sam se u tome našla. Dobila sam popis ljudi koje nisam poznavala i koji su bili razasuti posvuda. Iz šale sam ga nazvala ‘zbrkani’. Iako se uglavnom ne poznajemo, dobro funkcioniramo. Imamo WhatsApp-grupu u kojoj prenosimo informacije i potrebe za molitvom. Naša draga koordinatorica svih Josipovih molitvenih vjenčića Irena Rački bodrila me i znala reći da tko zna što će sve iz toga vjenčića proizići.
Vezani smo uz župu Nikole biskupa, Stenjevac 2 u Zagrebu, a duhovnik nam je sada vlč. Kristijan Tušek.
Sv. Josip mi je u ovih godinu i pol dana po svojem zagovoru promijenio staze. Od skepse se razvilo duboko poštovanje. Vid mi se stabilizirao, zdravlje općenito popravilo. Nisam više bila na bolovanju, ali nisam imala više ni posao. Po svim sam pravilima u nestvarno kratku vremenu uspjela dobiti licenciju od županije za videću pratiteljicu i osobnu asistenticu, te ugovor od Ministarstva rada. Zahvaljujem mojim korisnicama koje su me odabrale da im budem pratiteljica, a sigurno se u to i sv. Josip umiješao jer je među njima jedna moliteljica sv. Josipu.
Obitelj je moja čvrsta stijena. Nastojali smo, suprug i ja, djecu i sada unuku voditi k Isusu. Imali smo jako teških razdoblja i još ih imamo. Ali svaki put kad sam se udaljila od njega, Bog je našao način da me vrati k sebi. Nekad to bude na duhovnoj obnovi ili pred operaciju, a nekad me pusti. Shvatila sam da nije dovoljno vjerovati da Bog postoji, nego vjerovati Bogu. Svoju obitelj, sebe i one koje ti život ‘donese’ predavati u njegove ruke.«
