Bez obzira što je komunistički totalitarizam sišao s mađarske povijesne pozornice otprilike kada i u Hrvatskoj, njegove se razorne posljedice osjećaju itekako još i danas na mnogim područjima društvenoga života, posebice u Katoličkoj Crkvi, koja je bila na žestoku udaru mađarskih staljinista. Njegov zločinački karakter, također slično kao i Hrvatskoj u kojoj današnji titoistički sljedbenici pokušavaju prodati javnosti »rog za svijeću« o »komunizmu s ljudskim licem«, nastoji se od nasljednika nekadašnjega mađarskoga komunističkoga prvaka Jánosa Kádára prikazati kroz dobroćudni, nevini i gotovo poželjni »gulaš-komunizam«. No ostaje povijesna činjenica da je iza sebe ostavio gospodarsku, moralnu i vjersku pustoš. Budući da su sve katoličke redovničke zajednice, i muške i ženske, bile zabranjene i nasilno rastjerane, danas je npr. »sedmica na lotu« vidjeti redovnicu u habitu u mađarskoj metropoli – Budimpešti. Susresti dvije redovnice ravno je »jackpotu«, a vidjeti njih četiri, još kako jedna od njih vozi automobil, za prosječnoga je Mađara znanstvena fantastika. No i hrvatski turisti, vjerojatno, ostaju iznenađeni činjenicom da redovnice međusobno razgovaraju malo na mađarskom, a malo na hrvatskom jeziku!
Da je sve to ipak realnost svakodnevno svjedoče nerazdvojne redovnice, članice Karmelićanki Božanskoga Srca Isusova iz samostana u budimpeštanskoj četvrti Ujpest, gdje vode dječji vrtić i jaslice. Hrvatice s. Leticija Marić, s. Vjekoslava Horvat i s. Dijana Pučko s Mađaricom s. Erzsébet Miskolczi već nekoliko godina s još dvije djevojke Mađarice, kandidatkinje i postulantice, nastoje obnoviti nekada tu brojnu redovničku zajednicu u Mađarskoj, koju je osnovala bl. Marija Terezija od sv. Josipa, obiteljskoga imena Ana-Marija Tausher van den Bosch, kći evangeličkoga pastora rođena g. 1855. u malenom selu Sandowu u njemačkoj pokrajini Brandenburg.
U djevojačkoj dobi zaposlila se kao medicinska sestra u psihijatrijskoj bolnici Lindenburg u Kölnu, gdje je počela proučavati katolički katekizam, koji je dobila od tamošnjega bolničkoga dušobrižnika. Nakon dvogodišnjega promišljanja i molitve odlučila je 1888. prijeći u Katoličku Crkvu, što je službeno i svečano učinila pred oltarom Majke Božje u kölnskoj crkvi sv. Apostola. Zbog toga je bila odbačena od obitelji, izgubila je radno mjesto i ostala bez sredstava za život, ali katolički su je prijatelji smjestili u jedan ženski samostan, gdje se u njoj rodila želja da i sama postane redovnica. Nakon što je pročitala »Život Svete Terezije od Isusa«, koja je obnovila karmelski red u XVI. st., odlučila je stupiti u karmelski samostan, no istodobno se željela skrbiti za djecu beskućnike, pa je g. 1891. utemeljila prvi Dom sv. Josipa. Tako je postavila temelj nove karmelske obitelji, Karmela Božanskoga Srca Isusova, uspješno povezavši karmelsku kontemplativnost i konkretnu djelotvornu ljubav prema bližnjima, što je privlačilo sve više djevojaka za takav redovnički život. Nova se redovnička zajednica ubrzo proširila u Europi i diljem svijeta, a nakon niza poteškoća odobrio ju je papa Pio XI. g. 1930. Utemeljiteljica reda preminula je g. 1938. u nizozemskom samostanu u Sittardu, kamo je preselila kuću maticu. Blaženom je proglašena 2006., a danas njezine sestre djeluju u Brazilu, Njemačkoj, Italiji, Kanadi, Mađarskoj, Hrvatskoj, Nizozemskoj, Austriji, SAD-u, Nikaragvi, Salvadoru, Islandu, Kamerunu, Nigeriji, Rusiji i Venezueli. Sestre dolaze u Zagreb g. 1917., gdje odmah osnivaju Dom sv. Josipa, a 1925. otvaraju novi samostan i Dom sv. Male Terezije za nezbrinutu djecu na zagrebačkom Vrhovcu, u kojem je i sjedište današnje Hrvatske provincije sv. Male Terezije, koja ima samostane također u Hrvatskom Leskovcu kod Zagreba, Belici u Međimurju, Bibinju kod Zadra, Gabeli Polju u BiH, Poredju u Zagorju, Puntu na otoku Krku, Slavonskom Brodu, Splitu i Strmcu Samoborskom. Uz to hrvatske karmelićanke djeluju u misijama, osim u Budimpešti, u Tagarongu u Rusiji i Umuzouu u Nigeriji.
U budimpeštanskom karmelu poglavarica je s. Marić, rođena 1948. u Vrdima u općini Mostar. Osnovnu je školu pohađala u rodnom selu, a završila u obližnjoj Drežnici, te je potom otišla u Mostar. »Odatle me Bog odveo ravno karmelićankama«, doslovce svjedoči. »Vječne sam zavjete položila 1977., nakon kojih sam uglavnom bila u Zagrebu s malim prekidima u Gabeli Polju u Hercegovini i Strmcu kod Samobora, odakle sam g. 2012. došla u Budimpeštu. Nije mi, očekivano, bilo lagano učiti mađarski jezik, ali, vjerovali ili ne, ja ga baš volim jer mi je jako zanimljiv, od gramatike, rečeničnih konstrukcija, padeža… iako je sve to prilično različito od hrvatskoga. Cijeli sam život sretna kao redovnica, posebice što mogu raditi s djecom, što je za mene prava milost. Nisam puno razmišljala kada mi je predloženo da odem u Budimpeštu i poduprem obnovu nekada drevne provincije našega reda, koju je osnovala naša utemeljiteljica još 1907. i koja je prije komunističkih zabrana i oduzimanja svih nekretnina imala osam samostana i 124 redovnice. Nakon pada komunizma redovnice su se, istina ne sve, gotovo sve stare i bolesne vraćale svojoj zajednici. Provincija je službeno ostala jer nije bila ukinuta iako je u stvarnosti ona spala na samo jedan samostan u Gyenesdiasu. On je zapravo podignut na rodnoj grudi ondašnje poglavarice s. Irene Katarine Pregli, tj. na zemlji njezinih roditelja. Blagoslovljen je 1993. Stare su redovnice polako jedna za drugom umirale, a zadnja je sestra u rujnu prošle godine umrla u dobi od 94 godine, tako da je taj samostan pretvoren u kuću susreta, duhovnih obnova i odmora za obitelji i mlade. Zato smo im mi iz Hrvatske došle pomoći u obnovi i u tijeku je, da se malo našalim, nova redovnička hrvatsko-mađarska nagodba – postupak spajanja u jednu hrvatsko-mađarsku provinciju jer po našim konstitucijama, ako ne postoje tri kuće s redovnicama, kao što je to trenutačno slučaj u Mađarskoj, ne može biti provincija. Tako je prva iz Hrvatske došla s. Vjekoslava Horvat, koja je kao poglavarica naslijedila s. Irenu, a zgrada u Ujpestu vraćena je 2007., što je omogućilo da odmah sljedeće godine otvorimo vrtić i jaslice, u kojima je sada sveukupno 90-ak mališana. Uz nas redovnice u vrtiću kao odgojiteljice, kuharice i pomoćno osoblje rade kvalificirane ‘tete’, a financijski nam pomažu vlada, biskupija, Katolički pedagoški institut i pojedine zaklade. Ne će mi nitko zamjeriti, ali moram istaknuti velikodušnu pomoć sadašnje mađarske vlade u sklopu njezine demografske politike, tako da je, što će se mnogima u Hrvatskoj činiti nevjerojatnim, vrtić besplatan! Nama je to, koliko god se to činilo paradoksalnim, i velik problem jer zamolba za prijam dječice jako je puno pa nam je doista teško roditeljima poručiti odbijenicu. Daj, Bože, da jednoga dana bude puno više redovnica i puno više vrtića! No realnost je zasad takva da npr. nismo uzeli nazad našu nekadašnju osnovnu školu u budimpeštanskoj četvrti Pestszentlőrinz, koju nam je država htjela vratiti.«
Posebno je zanimljiva i životna priča zasada jedine Mađarice s vječnim zavjetima u Karmelićankama Božanskoga Srca Isusova – s. Erzsébet Miskolczi. Rođena je g. 1953. u selu Kutszentmartonu kod Szolnoka, gdje je završila osnovnu školu, a gimnaziju u Zalaszentgrotu, kamo se s obitelji preselila. Zaposlila se u vrtiću i uz posao diplomirala teologiju te bila aktivna u tamošnjoj župi. Tih se dana kada je odlučila pod svaku cijenu postati redovnica rado prisjeća: »Majka mi je često govorila: ‘Ti bi trebala biti redovnica’, no ja nikada u životu nisam ni jednu ni vidjela ni srela. Tek sam g. 1993. prvi put u svojoj 40. godini vidjela jednu koja je došla u našu župu jer su upravo te godine službeno smjele ponovno nositi redovničku odjeću. Otada više nisam imala mira i tu sam želju priopćila župniku, zamolivši ga da mi preporuči neku redovničku družbu. No on mi je dao jednu knjižicu u kojoj je bio popis s kratkim opisom ni manje ni više nego 66 ženskih redovničkih zajednica. Pa kako ću izabrati onu »pravu«? Dragi Bog, ipak, sve to ‘bezbolno’ rješava. Budući da mi grad Kesthely nije bio daleko, tamo sam često išla u crkvu otaca karmelićana, gdje sam na poseban način osjećala i blizinu sv. Male Terezije. Međutim, u dubini duše istodobno nikada nisam prestala voljeti rad s djecom pa me obuzeo strah i pitanje je li to moguće kod karmelićanki. Javila sam se karmelićankama u onodobni jedini samostan u Gyenesdiasu i izrazila tadašnjoj poglavarici Ireni želju da bih pristupila njihovu redu, ali da već imam poprilično godina, a govorilo se da je 30 godina najviša dobna granica za primitak. Svejedno, sjećam se kada sam prvi put ušla u njihovu kapelicu znala sam da mi je tamo mjesto i, Bogu hvala, ipak sam bila primljena. Trebala sam otići na pripravu za redovništvo u Nizozemsku, u generalnu kuću našega reda u Sittardu. Čekala sam više od mjesec dana, ali nisam dobila vizu pa su me poglavarice pitale bih li htjela ići u Hrvatsku. Odlučno sam odgovorila da mi je potpuno svejedno kamo jer želim biti redovnica! Tako sam stigla u Zagreb u samostan na Vrhovcu i budući da sam uz mađarski i njemački znala ponešto i ruskoga, koji sam učila u školi, nije mi bilo teško. Mislim da je puno teže vama Hrvatima naučiti mađarski. Prve sam zavjete položila 2004., a vječne 2007. i tako sam napokon ostvarila životnu želju – biti redovnica u svojoj zemlji. Usputno, jasno je svima da sadašnja situacija nije idealna, ali naša družba sigurno ima budućnosti jer ako je mene siroticu Gospodin pozvao u karmelićanke, vjerojatno će tim putom poći i druge. O tome govori i skorašnji odlazak naše novakinje u novicijat u Zagreb, zbog čega časoslov molimo na hrvatskom jeziku kako bi joj polako postao sve bliži.
Za kraj, dopustite mi posvjedočiti temeljem naših iskustava da ljudi vole vidjeti redovnicu u habitu i gotovo svaki dan doživljavamo isključivo samo lijepe trenutke i susrete. Mladi nam jednostavno bez ustručavanja pristupaju na ulici i samo kratko reknu: ‘Sestro, molite za mene!’ Još samo jedan doživljaj: dok sam vozila automobil, zamijetila sam kako me uporno prati jedan drugi, ne sjećam se više koje je marke bio, tako da mi je postalo pomalo neugodno. Kad mu se pružila prilika, naglo me je zaobišao, a iz njega su me dvije djevojke s osmijehom pozdravljale dižući palac gore! I danas se molim za njih.«
