Kata Sekulić, 73-godišnja vjernica župe Slavonski Kobaš, redovito čita svaki broj Glasa Koncila. Njezin ga je otac primao od početka izlaženja, a poslije otčeve smrti ona ga nastavlja primati i čitati. Sve ju zanima, a posljednjih nekoliko godina, uz redovito čitanje duhovnoga štiva, piše »pismice«, pa je ove godine svjetlo dana ugledala njezina »Katina pismarica iz Slavonskog Kobaša«. Njezinu ljubav za stihove kojima otima od zaborava seoski način života i tradiciju te kobašku ikavicu, mjesni govor toga sela, prepoznao je mladi intelektualac iz Slavonskoga Kobaša Josip pl. Jagodar, magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i povjesničar, pa se zauzeo za izdavanje knjižice. U prvom dijelu male zbirke stihovi su o prolaznosti života, križevima krajputašima i kapelicama u Kobašu, u drugom pjesme s duhovnom tematikom, a u trećem Katini stihovi o Kobašu.
Cijeli je život provela u svom selu i stalno lista uspomene. Završila je šest razreda osnovne škole, voli cvijeće, ručni rad, čitanje. Jedne je pjesme napisala, druge zapisala. U stihovima su i njezino djetinjstvo, mladost, zrela dob, a njima sada ublažava i samoću.
Posebno rado piše o rodnom Kobašu pa je među ostalim napisala: »Oj, Kobašu, tu sam se rodila, / tu sam svoje dane provodila. / U teb’ živim zadnje dane svoje, / u teb’ želim naći mira i pokoja. / Da me pokopaju kod Gospe Kloštarske / i mojih pradjedova.«
»Sićam se kako smo i u školu i u crkvu nekada išli bosi, sve do zime. Sićam se i čordi. Čuvali smo bosi i ‘krmke’ i krave, boli su nas trava, ose i čele, ali niko tada nije išo doktoru. Ubodeno misto mazali bi slaninom ili crvenim lukom i bilo bi dobro«, prisjeća se.
Veoma je voljela pjevati kraj stada, pa i danas zapjeva. Uvijek je bila redovita u crkvi. Sjeća se kako su djevojke tada svakodnevno mijenjale tkane marame ili jagluke, polazeći na svibanjske i listopadske pobožnosti, imale su i više »oprega«, a njezina sestra i ona skromnije su se odijevale, no, kaže, to im nije smetalo otići pokloniti se Isusu.
»Znam kako je Isus rekao: ‘Ja ne tražim kraljevskih darova od sirota vas, već do svojih kćeri i sinova mili šaljem glas. Srce, srce dajte mi, djeco ovog svijeta svi…’«
Kata se nije udavala. S roditeljima i bratom obrađivala je polje i vrt. Do bratove smrti živjeli su zajedno u kući. Sada je sama, ali samoću ispunjava molitvom, pjesmom i stihovima. Još od djetinjstva rado odlazi u nedaleko proštenište Gospe Kloštarske, gdje je i mjesno groblje. Pomoli se Gospi za žive i mrtve, često zapjeva, pa kući. Pisala je o Gospinim svetištima u Slavoniji, pa jednu pjesmu završava ovako: »Majko Božja Kloštarska, Ti si pomoć kršćanska, / na nebo si uznesena, za Kraljicu okrunjena.«
»Napisala sam ja Gospi Kloštarskoj i stihove na melodiju poznate pisme ‘O, mila Majko nebeska’, a rado zapivam i ‘starinske’, pučke pisme koje su pivali naši stari: ‘Opet zvono zvoni, dolazimo mi, / Majki Božjoj Kloštarskoj, da nas utješi.’«
Ima i druga stara pisma, koja kaže: »Isus, Josip, Marija, otkud sunce nama sja. / Sunce sja s visine, od Kloštarske Marije. / Oj, anđeli, anđeli, otvorite raj, / da vidimo Mariju, taj nebeski sjaj. / Oj, anđeli, anđeli, otvorite vrata, / da vidimo Mariju, Kraljicu Hrvata.«
Tako i ove duge, jesenske večeri Kata, uz molitvu, krati svojim novim i starim stihovima, zahvalna Bogu za zdravlje, toplinu sobe i za one koji navrate čuti novu »pismicu iz Slavonskog Kobaša«.
