Voditeljica obiteljske zajednice i pastoralna vijećnica u župi Svih svetih u Sesvetama Katarina Tonković Pigac, uz sve svoje obiteljske i profesionalne zadaće, rado se posvećuje vjerničkoj zajednici kojoj pripada. Supruga je i majka troje djece, zaposlena kao pravnica na sesvetskom općinskom sudu, i od najmanjih svojih dana djeluje u svojoj župi. Tako ju je naučila baka, tako su je poticali roditelji. A ona danas prenosi na svoju djecu.
Katarina je rođena 18. srpnja 1979. u Karlovcu u liječničkoj obitelji. Majka joj je Dubravka, djevojački Puljić, hercegovačko-podravskoga podrijetla, umirovljena anesteziologinja, a otac joj je Vladimir Tonković, goransko-ličkoga podrijetla sa završene dvije specijalizacije, kirurgije i radiologije. U ratnom je vremenu bio pomoćnik ministra zdravstva, bio je u tom vremenu i na ratištu na Baniji, a umirovljen je, kao i supruga, u KBC-u »Sestre milosrdnice«.
»Roditelji su se upoznali u karlovačkoj bolnici u kojoj su oboje tada radili, zaljubili su se, oženili i neko su vrijeme živjeli u Karlovcu«, pripovijeda Katarina. »Mama je bila društvenija, jako aktivna u župi, zavjetovana trećoredica, a tata je imao veliko znanje, bio je vunderkind, zabavan čovjek. Oboje su bili ugodni i blagi. Mene su nerijetko davali na čuvanje baki Franciski u Sesvete. U međuvremenu su se zaposlili u bolnici u Vinogradskoj u Zagrebu pa su putovali iz Karlovca u Zagreb, sve do trajnoga preseljenja u Sesvete. Najprije smo bili s bakom, a onda su roditelji kat ispod kupili stan u kojem su i danas. Blizu smo si.«
»Brat Ivan tri je godine mlađi od mene, živi u Sesvetskom Kraljevcu, bavi se športom, u vezi je. U Karlovcu smo nastavu počinjali sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’, a u Sesvetama je to bilo posve drugačije, puno slobodnije. S bakom Franciskom ostvarila sam posebnu vezu. Roditelji su puno vremena provodili u bolnici pa sam bila s njom. Oni su me odgajali u potpunoj slobodi, a baka je nadoknađivala u redu i radu. Prije škole me upisala na vjeronauk u župu Svih svetih, učila me moliti. Tijekom rata s njom sam išla ujaku u Njemačku. Neko sam vrijeme tamo išla i u školu pa sam dobro naučila njemački. Baku sam kasnije i dohranila. S njom sam pet godina živjela u stanu, dvorila ju. Sa 18 sam godina naučila mijenjati pelene, hranila sam ju na sondu. Umrla je s pune 94 godine, doma, kako je željela.«
»Osnovnu sam školu završila u sesvetskoj Luci. Srednju sam dvije godine išla u MIOC pa dvije godine u sesvetsku gimnaziju. Išla sam na puno aktivnosti – od Lidrana do matematike. Plesala sam u plesnom klubu. Maturirala sam 1998. Cijeli sam život sanjala da ću završiti medicinu. Nisam. Kad je trebalo odlučiti, prevladalo je pravo. Dobro mi je bilo. Studirala sam, brinula se o baki i upoznala supruga. Udala sam se sa 23 godine, za vrijeme studija. Zato mi je dulje trebalo da diplomiram. Suprug je Ivan Pigac, rođen 1977. Iz Zagreba je, vojni je pilot zaposlen u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Upoznali smo se na ljetovanju i pretvorili vezu u veliku ljubav. Vjenčali smo se u crkvi sv. Franje na Kaptolu i skrasili se u Sesvetama. Stanujemo u većem novom stanu u sesvetskom središtu. Sinove sam rodila za vrijeme studija. Tvrtko je rođen 2006., a Krsto 2008. Obojica su u osnovnoj školi i jako su dobri. Tvrtko je završio i osnovnu glazbenu za gitaru, a Krsto ide na violinu. Kćer Pavlu dobili smo 2014. Ona nam najesen kreće u prvi razred. Zadovoljna sam djecom, ponosna na njih. Vrijedni su, pametni, sinovi su ministranti u crkvi, povremeno čitaju. Pomažu župniku za blagdane. Divan je i moj suprug. Čovjek dvoji u životu oko mnogo toga. Ali oko Ivana nisam imala sumnji. Krasan je partner, divan oslonac u životu. Poznaje me bolje od mene same. Nas dvoje dva smo tijela u jednoj duši.«
»Diplomirala sam 2010. Dugo sam studirala i dugo tražila posao. Više sam godina bila vježbenica kod odvjetnika. Puno sam tamo naučila. A onda sam se prije dvije godine zaposlila na Općinskom sudu u Sesvetama kao sudska savjetnica. Radim ovrhe i stečajeve. U međuvremenu sam upisala doktorski studij prava, a i polazim školu za pravosudne dužnosnike. Voljela bih biti sutkinja, a ovo je put kojim treba ići. Volim biti aktivna, organizirana. Neko sam vrijeme bila društveno i politički organizirana. Desetak sam se godina bavila organiziranom potporom dojenju i majčinstvu.«
»Odgajana sam u vjeri pa sam cijeli život vezana uz Crkvu. Župnik mi je u djetinjstvu bio dobri duh Sesveta Petar Ribarić, a odgajala me i s. Andrijana iz družbe Kćeri Božje ljubavi. Išla sam na vjeronauk, na zbor, čitala sam misna čitanja. Poslije sam išla na Framu na Kaptol. Vodio nas je fra Ivica Jagodić. Družila sam se i sa sestrama Naše Gospe i uršulinkama. Razmišljala sam i o redovništvu, ali nisam otišla u tom smjeru. Krajem srednje škole imala sam krizu vjere. Doživjela sam jednu ružnu ispovijed. Nakon toga se pet godina nisam ispovjedila. Vratila sam se kad sam se udala. Prijeloman je trenutak bio bakina smrt. Osjetila sam da je Bog baš sa mnom, bilo je to snažno iskustvo.«
»Suprug i ja smo se postupno aktivirali u župi, pomalo, s djecom. Kao voditeljica obiteljske zajednice članica sam pastoralnoga vijeća u kojem se susrećemo kvartalno. Brak i bračna veza nukleus je iz kojega sve izlazi. Zato se oko braka i obitelji treba jako truditi. U obiteljskoj se zajednici susrećemo jedanput mjesečno. Imamo misu, klanjanje pa susret na neku temu koju izvedemo sami ili nam dođe gost. Prosječno dolazi 7 do 15 parova. Dvaput godišnje imamo duhovnu obnovu, jedanput godišnje odemo na hodočašće. Organiziramo i čuvanje djece. Postojimo osam godina. Članovi su divni ljudi na koje sam ponosna. Sprijateljili smo se, neki i pokumili. Krasni su plodovi našega zajedništva. Pomažemo si, savjetujemo se, potpora smo jedni drugima. Pomogla bi nam Nadbiskupija kada bi obučila stručnjake za brak i obitelj koji bi se onda bavili nama na župnim razinama.«
»Župnik nam je Mario Migles s kojim jako lijepo surađujemo. Korona nam je sve unazadila, usporila. Bavimo se samo elementarnim stvarima, a nadogradnja je potpuno stala. Bila sam i članica 2. sinode Zagrebačke nadbiskupije. Mislim da sam kao laik i žena imala najviše intervenata. Ljudi su kod nas takvi da će radije kritizirati nego se uhvatiti u koštac i rješavati probleme u župi. Teško ih je i dobiti da se uključe u župne pastoralne sadržaje. Kada dođu, drago im je što su bili, što su nešto dobro čuli i lijepo doživjeli. Raduje me da dajem nešto od sebe, da sam nekomu nešto pozitivno učinila, da činim za dobro. Planiram ustrajati na tom putu.«
