Grad Krk ulijeva neku vrstu strahopoštovanja. Njegove zidine i utvrde svjedoče da je upravo ondje, na temeljima koji sežu duboko u antiku, u srednjem vijeku nikla jedna od najvećih hrvatskih plemićkih obitelji: kneževi krčki koji su se kasnije prozvali Frankopanima. Strahopoštovanje – nešto drugačije vrste – izazivaju i lijepe, turističkoj namjeni prilagođene kuće koje su niknule i još uvijek niču oko povijesnoga središta grada. Njihove cijene idu u nebesa te one, poput lijepih udavača plemenita roda, očijukajući s prolaznikom, jasno poručuju da nisu za svakoga.
Pogodno mjesto za načimanje nevidljivih zidova koji dijele ljude sasvim je sigurno krčka katedrala, koja je ujedno župna crkva župne zajednice, a spaja ih isti nebeski patronat: Uznesenje Blažene Djevice Marije. Redovita nedjeljna liturgija upravo je – lijepa. Sve je obično i jednostavno, sve prema liturgijskim propisima, a opet sveti skup odaje dojam bliskosti u kojoj se ne gube ljudska lica: vjernik namjernik odmah se osjeća kao među »svojima«.
Župu posljednjih šest godina vodi župnik Anton Valković. Župnička služba u ovom slučaju povlači sa sobom i koordinaciju svega što se zbiva u katedrali, a uz to župnik je i biskupijski povjerenik za pastoral obitelji. Župnik je za potrebe ove reportaže govorio posljednji. Ne zato što ne bi bio dobar domaćin, nego zbog zauzetosti, a i zbog sljedećega: »Stalo mi je do toga da laici kažu kako oni vide župu.«
»Na meni je pokušati sve to ukomponirati u zajednicu, u župnu zajednicu. U konačnici je župa prva i temeljna životna zajednica vjernika. To jedinstvo župe pokušavamo ostvariti na velikoj nedjeljnoj misi, a iz te se mise nastavlja djelokrug naše povezanosti na različite načine. Zato nemamo posebnih dječjih misa, kao ni misa za mlade, nego nastojimo da nedjeljna župna misa bude stjecište i ishodište svega našega tjednoga rada«, kaže župnik Valković. Župna nedjeljna misa je u 10 sati. U župnoj crkvi/katedrali nedjeljne i blagdanske mise slave se još u 7.30 ujutro te uvečer zimi u 18, ljeti u 20 sati. Župa je također nadležna za prekrasnu crkvu Gospe od Zdravlja koja se nalazi iznad povijesne jezgre grada, a posluži nadasve za svibanjske pobožnosti i za križne putove u korizmi.
Statistiku župe iznijela je Mirjana Žužić, župna administratorica koja je na pola radnoga vremena zaposlena kao vjeroučiteljica viših razreda u OŠ »Fran Krsto Frankopan« u Krku. Katedralna župa Uznesenja Marijina obuhvaća gradsko središte Krka. Prema prošlogodišnjim podatcima u gradu živi oko 3800 stanovnika, od kojih je oko 3200 kršteno u Katoličkoj Crkvi. Blagoslov kuće prima više od 800 obitelji. Nedjeljnu misu u župi u proljeće i na jesen slavi oko 650 župljana, a o velikim blagdanima više od 1000. Pritom je stvarni broj ipak nešto veći jer dio vjernika odlazi na mise kod redovničkih zajednica. Drevno gradsko središte i sjedište biskupije bilo je, naime, oduvijek privlačno i redovničkim zajednicama. Danas u gradu djeluju Franjevci trećoredci, karmelićani i sestre benediktinke. Prošle je godine u župi bilo 29 krštenja, 23 su pokojnika ispraćena na vječni počinak te je sklopljeno osam crkvenih brakova.
Ipak, statističke podatke treba uzeti s dozom rezerve, kaže gospođa Žužić. Naime, grad osim turista privlači pridošlice, često mlade obitelji iz cijele Hrvatske. Fluktuacija stanovništva je velika, a to se, dakako, odražava i na život župe. »Teško je tu povući granicu što spada u život župe, a što ne. Ljeti su, primjerice, sve mise lijepo ‘popunjene’ turistima. Riječ je u najvećoj mjeri o ‘domaćim strancima’, hrvatskim vjernicima iz zemlje i inozemstva. I oni su na neki način ‘naši’«, kaže župna administratorica, koja je i više od toga: voditeljica je velikoga župnoga zbora te voditeljica skupine kateheze odraslih. U toj zadaći u posljednje joj se vrijeme na obostrano zadovoljstvo pridružio i krčki biskup u miru mons. Valter Župan. U pastoral župe, kaže sugovornica, prema svojim mogućnostima »uskaču« svećenici koji svoju službu vrše u središtu biskupije. Svjesna je da su sve njezine aktivnosti izvedive samo zahvaljujući tomu što nema vlastitu obitelj. Početci toga svojevrsnoga posvećenja apostolatu sežu u ratne godine, kad je župnik bio Anton Toljanić (1988. – 2008.), svećenik koji je očito ostavio dubok trag u župi. Nju je potaknuo da ode studirati teologiju. Vrijedno je spomenuti svjedočanstvo sugovornice o tim danima. »Ušla sam u školu ’90. godine. Vjeronauk je službeno započeo ’91., ali nama je škola otvorila vrata ranije, da se možemo koristiti prostorima. U toj istoj školi u kojoj sam slušala da Boga nema i tome slično upravo sam ja bila ta koja prva u nju službeno ulazi i djeci naviješta vjeronauk. U vjeronaučnoj učionici i danas imam križ koji je sa zadnjim vjeroučiteljem nakon Drugoga svjetskoga rata izišao iz škole, a sa mnom se u nju vratio«, kaže gospođa Žužić.
Vrlo sličnu priču vjeroučiteljskoga poziva ima i Vesna Avsec, vjeroučiteljica koja također radi u spomenutoj osnovnoj školi, u vrtiću kao vanjska suradnica vodi vjersku skupinu, a uključena je i u župnu katehezu – tako već 23 godine. U župi radi s prvopričesnicima, a zajedno s prethodnom sugovornicom vodi dječji zbog »Kapljice«. Ako netko pomisli da je riječ o »zboriću« od nekoliko djevojčica i dječaka, prevarit će se. Zbor okuplja šezdesetak djece od vrtića do osmoga razreda. Pritom se s djecom ne radi samo na pjevanju, nego i na njihovoj duhovnoj izgradnji. »Kapljice« izvode i vlastite autorske skladbe. Tek nakon ustrajnijega ispitivanja gospođa Avsec priznaje da je ona autorica većine autorskih pjesama. U radu s djecom svakako joj pomaže što svira gitaru. »Nemamo običaj provoditi dobnu župnu katehezu budući da nam je vjeronauk u školi dobro pokriven, nego interesnu, tj. okupljamo djecu u različite skupine: osim ‘Kapljica’ radimo s prvopričesnicima, kolegica radi s krizmanicima, s ministrantima radi župnik, a kad dođe ljeto, svoj je djeci u župi ponuđen župni ljetni kamp ‘Oaza’. Naša su djeca poprilično zauzeta i dobiti ih u vrijeme izvan škole prilično je teško«, kaže vjeroučiteljica Avsec, napominjući da se na opisani način ipak »zahvati« velik broj djece.
Govoreći o dječjem zboru i djeci općenito, gotovo je zaboravila spomenuti nešto čime se ne može pohvaliti baš velik broj župa u Hrvatskoj. Župa, naime, ima svoj župni TV kanal. Grad Krk omogućio je župi emitiranje preko lokalne kabelske. Prenose se sve nedjeljne i blagdanske mise, a preko tjedna se »vrte« župne obavijesti i drugi poticajni sadržaji uređeni kao prezentacije u formatu »PowerPoint«. Sugovornica je urednica prezentacija, koje se izmjenjuju dvaput tjedno.
Doista se u krčkoj župi može susresti velik broj sugovornika koji svjesno žive svoju vjeru pa uistinu imaju što reći. Među takve svakako spada župni, a time i katedralni, orguljaš Saša Udina. Ozbiljnije se prihvatio sviranja kad su sestre križarice morale napustiti Krk, a sada pohađa petu godinu Nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu u Rijeci. Sugovornik osjeća potrebu zahvaliti onima koji su svirali prije njega, poglavito sestrama križaricama. No zahvalnost ide i dalje. »Tu se njeguje višeglasno pjevanje, a i pučko pjevanje, posebno staroslavensko budući da otok ima snažnu glagoljašku tradiciju, a sve to u skladu sa zahtjevima liturgije. Sve smo to pozvani čuvati, ali ne kao mrtvo slovo, nego kao živi dio liturgije«, kaže sugovornik. I dodaje: »Ljeti ovdje crkva bude puna. Ljudi dolaze sa svih strana i primijete tu živost. Znate, to se ne može odglumiti, ‘pumpati’ kako bi bolje ispalo pred turistima, to se osjeća jer se živi.«
Đani Stolfa i Josip Karabaić kažu za sebe da su »tehnička potpora«. »Kad čujem da zvona zvone, sretan sam jer znam da sam ja za to zaslužan«, kaže Stolfa, član župnoga ekonomskoga vijeća, govoreći o jednoj od svojih »domena«. Općenito, puno se stvari u Krku događa na relaciji župa – biskupija – grad. Tu, primjerice, spadaju procesije na blagdane. Potrebno je, kaže sugovornik, naći ljude koji će preuzeti određene službe, a i dogovoriti pojedinosti s limenom glazbom, čiji je član već 51 godinu.
Josip Karabaić ne može se definirati kao zvonar, a ipak »kampana«. Zvona su naime automatizirana, ali za specijalne prigode, kao što su veliki blagdani, to nije moguće pa se zvoni ručno, tj. na tipkama u sakristiji. A »kampanoni«, dani kad se svečano zvoni, u gradu su sinonim za velike blagdane. Naučiti »kampanati« nije teško, ali je velika obveza, kaže Karabaić. Na pitanje koliko župna zajednica uspijeva dati stvarni kršćanski pečat mjestu sugovornik odgovara samokritično: »Ne dovoljno upečatljivo. Svi smo mi, od mene nadalje, u većoj ili manjoj mjeri jedno ovdje u Crkvi, a drugo vani.«
Marinka Kirinčić-Pahlić ne može točno odrediti granicu između posla i volonterstva, kao ni onu između rada za biskupiju i rada za župu. Sugovornica, koja je već 15 godina udovica, zaposlena je u biskupijskoj knjižari, a s odlaskom sestara križarica postala je i župnom – katedralnom sakristankom. U knjižari ima radno vrijeme, ali svi imaju njezin broj… »Tempo života postao je ubrzan. Danas je teško naći čovjeka za razgovor, pa i svećenika. Mnogi vole sa mnom popričati. Često im nešto više od toga nije ni potrebno«, kaže sugovornica. Uza sav angažman u župi (čitačica, članica skupine odraslih, Caritasa) i izvan nje (majka i baka), sugovornica kaže: »Nedostaje nešto gdje bismo se našli mi same i sami, mi koji (više) nemamo bračnoga druga, a nismo mladi.«
Marin Maglić za sebe kaže da je na neki način »produkt« rada svećenika te župe. Aktivni život u župi započeo je kao ministrant, a to je ostao i danas, premda je nakon djetinjstva »prešao« u mlade, a nakon vjenčanja u obiteljske zajednice. »Htio bih biti poticaj mladima«, kaže sugovornik, kojega je Bog obdario suprugom Majom i kćerima Martom i Karmelom. Kao roditelj sjeća se ne tako davne inicijative vjeroučiteljica da s malenim »Kapljicama« nastupe i njihovi roditelji. »To zadovoljstvo, izići s djetetom na binu, doživjeti da gledaš plodove svoga rada, to je nešto neopisivo. Sutra će tomu djetetu doći kriza: ‘Tata, mama, meni se ne ide…’ Tada ću moći reći: ‘Znaš kako je bilo lijepo… ajd’ idi’«, kaže sugovornik.
Da je životno povezan s Caritasom može se reći za Roberta Brozića. Mladi teolog zaposlen je u biskupijskom Caritasu, član je župnoga Caritasa, uza sve to je uspio zasnovati obitelj te je i on jedan od predavača na tečajevima priprave za brak. Premda se na Krku doista živi bolje nego u ostatku Hrvatske, potreba ipak ima. »Problem, primjerice, nastane kod doseljenika koji ostanu ovdje živjeti, a dogodi se da nakon nekoga vremena ostanu bez posla. Osim toga, nemaju baš svi apartmane«, kaže sugovornik. Župni Caritas surađuje s Centrom za socijalnu skrb, sa Socijalnim vijećem Grada i s Crvenim križem. »Mala smo sredina pa se sve lako dozna.« A kad se dozna, obave se razgovori i reagira se. Nekomu se nabave drva za ogrjev zimi, nekoga na račun župnoga Caritasa njegov volonter odveze na liječnički pregled u Rijeku ili Zagreb… A provode se i neke biskupijske inicijative. »Nekoliko naših obitelji izrazilo je spremnost ustupiti smještaj na određeno vrijeme kako bi na ljetovanje primili obitelji ili djecu iz Slavonije«, kaže sugovornik govoreći o jednoj takvoj inicijativi u suradnji s Caritasom Đakovačko-osječke nadbiskupije.
O zajednici mladih govorili su njezin novopečeni član Antonio Jurešić i Sanja Bjelobradić, studentica druge godine strojarstva u Rijeci. Antonio redovito svira u crkvi za dječji zbor »Kapljice« (pokoja pjesma na glavnoj misi). Svira i na svojim koncertima, a kad je potrebno, mijenja glavnoga orguljaša. Ljeti, kad na večernju misu dođe puno turista, zajedno s mladima sviranjem i pjesmom animira večernju misu. »Ispunjava me što se na taj poseban način mogu uključiti u liturgiju župe. A i drago mi je da ne spadam u one koji su nakon glazbene škole zatvorili glazbalo i više se njime ne koriste«, kaže mladić koji se ove godine iz »Kapljica« prebacio u zajednicu mladih.
»Od početka sam u zajednici mladih, viđamo se svake subote, redovito nas je od deset do petnaest. Na početku susreta razgovaramo o nekoj temi, pročita se evanđelje, pokušavamo doći do toga što bi to danas za nas značilo. Susret završava molitvom, a nastavlja se druženjem, kako kada. Vodi nas vjeroučiteljica Marijana, a na susretu bude i župnik«, predstavlja zajednicu mladih njezina starija i iskusnija članica Sanja.
Župa Krk puno zahtijeva, ali puno i daje. »Pogrješka je i predrasuda misliti da s uključivanjem vjernika laika u rad župe župnik ima manje posla. Naprotiv, posla je više. Ali je i više veselja«, zaključuje priču o svojoj župi župnik Valković. Veselje donose plodovi. A jedno je sigurno: u Krku se može susresti mnogo vjernika koji ozbiljno nastoje živjeti svoju vjeru na darovanim temeljima.
