Sakristanka u župi sv. Mihaela u zagrebačkim Gračanima godinama je zauzeta vjernica Katica Periša. Umirovljeničke dane u obiteljskom skladu provodi sa suprugom i kćeri, a posebna joj je radost svakodnevno služenje u svojoj župnoj crkvi uz koju je vezana cijeli svoj život.
Rođena je 10. kolovoza 1950. u Gračanima. Mama joj je bila Paula, djevojački Radić, domaćica, a tata Luka Banić, lugar po zanimanju. Bila je to ljubav iz Gračana. Oboje su bili rodom iz toga podsljemenskoga zagrebačkoga naselja. Vjenčali su se u Remetama i skrasili se kod Banićevih. Ondje je Katica, na svojoj rodnoj grudi, sa svojom obitelju i danas.
»Nekada smo mi iz Gračana pripadali župi Remete. Zato su se moji i vjenčali ondje«, pripovijeda Katica. »Poslije smo pripali župi Ksaver, a prije tridesetak godina postali smo samostalni, premda su nam župnici franjevci trećoredci sa Ksavera. Župa nam je posvećena sv. Mihaelu, ili Mihalju, kako ga mi zovemo. Roditelji su po vjenčanju dobili nas četvero. Ladislav i Barbara su pokojni, a živi smo Stjepan i ja. Stjepan je sa svojom obitelju u centru Zagreba. A ja sam se udala za Dalmatinca Perišu kojega smo priženili u Gračane, k nama u Baniće. Jedino kaj se nije naučil kajkavski govoriti.«
»Mama nam je bila jako dobra. Puno smo s njom radili i stekli sjajne radne navike. Bavili smo se poljoprivredom, uzgajali i krave i svinje. Redovito sam radila s mamom u vrtu i sve što je trebalo u domaćinstvu. Tata je išel na posao u šumu pa smo ga manje viđali. Mama je bila dosta stroga pa nismo smjeli lafati uokolo, dok je tata bio popustljiviji. Odgajani smo u vjeri. Redovito smo išli na misu, vjeronauk, slavili smo blagdane. I u vjeri je mama bila ključna. Nismo smjeli psovati, prostačiti, pratila nas je i o svemu vodila računa. Kako smo iz župe koju vode redovnici, promijenilo se puno župnika. Sve ih nosim u dobroj uspomeni.
Osmogodišnju sam školu završila u Gračanima. Solidno sam učila. Profesori su bili dobri, društvo domaće. Učili smo, ali smo se i naigrali po gračanskoj prirodi. Krasno je bilo odrastati u Gračanima. Zadnjih se godina kvart jako izgradio. Postali smo elitna podsljemenska zona pa Gračani više nisu kaj su nekad bili. Znam da treba ići naprijed, ali se pretjeralo u izgradnji. Krenula sam u srednju trgovačku školu. Poslije sam se zaposlila u tvornici cipela ‘Astra’ u Novoj vesi. U firmi sam ostala 27 godina. Izrađivala sam cipele na mašini. Radilo se na traci na normu i nije bilo lako. Onda sam se 1994. zaposlila kao spremačica u srednjoj strukovnoj školi u Medvedgradskoj. Ostala sam do mirovine 2003. Ne mogu se požaliti na penzionerske dane. Raznoliki su mi i bogati.«
»Udala sam se 1971. Suprug je Joso Niko Periša iz Krkovića kraj Šibenika. Radio je u konfekciji pa u građevinarstvu. I on je sada u mirovini. Upoznali smo se u Zagrebu preko prijateljice, vjenčali se u župi na Ksaveru i skrasili se s mojima. Dobili smo dvoje djece. Mario je rođen 1972. Završio je tekstilnu školu i živio s nama. A Nikolinu smo dobili 1979. Ona je zaposlena na pošti. Živi s nama. U vezi je, zasad je neudana. Mario je poginuo u 29. godini u prometu, na motoru. Tragediju smo teško proživjeli. Dugo nam je trebalo da dođemo k sebi. Tek sam nakon tri godine prihvatila situaciju. Od tada sam u vjeri jača, otad sam svaki dan na misi. Samo Bog nam je pomogao da preživimo sinovljevu smrt.«
»Inače sam se dobro udala. I suprug je vjernik, ide u crkvu, na misu. Njegova je sestra redovnica, šibenska franjevka Marija Periša. Sada je na službi u Njemačkoj. Suprug bi volio da ne budem toliko aktivna u crkvi, nego da sam više doma. No ja u sebi osjećam poslanje, u sebi nosim poslužiteljski duh i želju da pomognem.
Zato sam sakristanka i zato sam puno u crkvi. Čistim crkvu, pomažem u pripremi i pospremi nakon mise, oko organizacije župnih svečanosti, vodim brigu oko čitanja, i čitam kada je potreba. Bila sam i u župnom pastoralnom vijeću, pomažem u Caritasu. Rado sam, kad god je bila prilika, išla na hodočašća. Svaki dan predmolim krunicu u našoj župi, litanije na naše nakane. Sretna sam u svemu tome. Blagoslovljena. Ne mogu zamisliti dan bez mise. Osjetila sam da se trebam aktivirati, uključiti, pomagati. Na to me pripremao prijašnji župnik fra Mirko Kralj. Svemu me u sakristiji naučila uršulinka s. Gracija. Kada su časne otišle iz naše župe, morali smo preuzeti mi laici.«
»Sada nam je župnik fra Marin Matančić, iz Kloštra Podravskoga je. Dobar nam je župnik, jako se brine o nama. Baš je duhovan. A na srcu su mu mladi, ali i mi stari. Ima mladosti koja je angažirana u župi. Čak su prisutniji od starijih župljana. Stariji više dolaze na mise, ali se slabije dodatno angažiraju. Crkva nam je stradala u potresu, posebno toranj. Zato smo sada na nedjeljnim misama u šatoru, a preko tjedna u župnoj dvorani. Teško nam je tako, ali nema druge. Župnik jako ide za tim da se sve obnovi. Tko zna koliko će sve to skupa trajati.
Živim u skladnoj obitelji. Nas troje jako vodi računa jedno o drugome. Ne oskudijevamo, sve je kod nas spremno, uredno. Imam vrt, volim cvijeće. Ali trenutak dana je odlazak u crkvu. Posebno se molim bl. Alojziju Stepincu, a sv. Josipu redovito preporučujem sebe i svoju obitelj. Vjera mi je puno, život, smisao, potpuno predanje. Cijeli sam život u vjeri, ali do sinekove smrti više tradicionalno. Nakon tragedije sam se potpuno predala. Jedino u Bogu vidim smisao ovoga života. Pa ću mu služiti dok god to na zemlji budem mogla.«
