Malo je čitatelja, vjerojatno, vidjelo pomalo čudnovatu zastavu na kojoj je s lijeve strane gore prepoznatljiva zastava Ujedinjenoga Kraljevstva, a s desne strane grb kratkotrajne neovisne Republike Angvile, proglašene 1967. i nasilno ponovno pripojene Englezima 1969., na kojem su tri dupina iznad male plave plohe koja simbolizira more.
Riječ je, što je spomenuto, o Anguilli, britanskom prekomorskom posjedu u Malim Antilima u Karipskom moru, površine 91 km2 i 61 kilometar ukupne duljine obale. Leži istočno od Portorika i Djevičanskih otoka te neposredno sjeverno od otoka Svetoga Martina. Teritorij se sastoji od istoimenoga glavnoga otoka Anguille, dužine otprilike 26 kilometara i širine 5 km na najširem mjestu, zajedno s nizom puno manjih otoka i uvala bez stalno nastanjenoga stanovništva, kao što su Anguillita, Dog Island, Sombrero, Seal Island, Scrub Island i dr. Ime Anguilla otok je dobio zbog svojega oblika kada je bio poznat i kao Zmija ili Zmijski otok, a etimološki potječe od talijanske riječi »anguilla«, što znači »jegulja«. Građen je od vulkanskih stijena prekrivenih vapnencima i okružen koraljnim grebenima. Klima je suptropska sa srednjom godišnjom temperaturom 27 °C, što, kao i u cijelom tom podneblju, pogoduje turizmu, najjačoj privrednoj grani. Ključni su za gospodarstvo također izvozni proizvodi: morska sol, ribe i jastozi, uzgaja se povrće, slatki krumpir (batata) i kukuruz, a znatni su prihodi i od financijskih usluga: off-shore bankarstva i osiguranja. Službena je valuta istočnokaripski dolar. Otok je prometno povezan zahvaljujući lukama Sandy Ground i Blowing Point te zračnoj luci Clayton J. Lloyd blizu glavnoga grada Valleyja. Anguillska metropola Valley, u prijevodu Dolina, ima nešto više od 3000 stanovnika i u njemu se nalazi osnovna i srednja škola.
Od ukupno oko 15 tisuća stanovnika gotovo trećina nisu državljani Anguille, nego Sjedinjenih Država, Ujedinjenoga Kraljevstva, Sv. Kristofora i Nevisa, Dominikanske Republike, Jamajke, Nigerije, Kine i Meksika.
Državno se uređenje može opisati kao parlamentarna ovisnost, za razliku od parlamentarne demokracije, pod ustavnom (engleskom) monarhijom. To znači da vrhovnu vlast na otoku – guvernera, imenuje monarh po savjetu britanske vlade, a guverner onda imenuje predsjednika vlade. Sadašnju je guvernerku Dileeniju Daniel-Selvaratnam engleska kraljica imenovala u siječnju ove godine. Budući da je riječ, ipak, o malenoj zemlji, sve poslove s predsjednikom vlade obavlja samo pet ministara s njihovim ministarstvima. Kolonizirali su je engleski doseljenici iz stotinjak kilometara udaljenoga otoka Sv. Kristofora početkom 1650., ali su se tijekom povijesti nekoliko puta, godine 1666., 1688., 1745. i 1798., sukobljavali s Francuzima zbog prevlasti. Razlozi sukoba bili su vrlo jednostavni – plantaže duhana i kasnije šećera na kojima su radili robovi dovezeni iz središnje i zapadne Afrike. Oni i njihovi potomci s vremenom su znatno premašili broj bijelih doseljenika, a zbog teških neljudskih uvjeta sve su češće izbijale bune, sve do 1807. kada je ukinuta trgovina afričkim robljem unutar Britanskoga Carstva, a ropstvo je potpuno zabranjeno g. 1834. Otok se od 1825. nalazi u sastavu britanske kolonije Sv. Kristofor-Nevis-Anguilla, ali se 1967. iz te svojevrsne konfederacije izdvojio i dvije godine kasnije, u veljači 1967., pod vodstvom anguillskoga političara Jamesa Ronalda Webstera proglasio neovisnost. Međutim, samo mjesec dana kasnije Englezi su manifestirali svoje poimanje demokracije i prava na samoodređenje pa je 300 pripadnika jedne elitne padobranske pukovnije sa skupinom članova londonske metropolitanske policije, u helikopterima praćenih s dvije fregate, sletjelo na otok i »uspostavilo red«. »Secesionist« Webster je pobjegao s otoka i uzaludno kasnije na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda ponavljao kako bi Anguilla trebala imati pravo na samoodređenje. Između dviju strana postignut je 1971. privremeni sporazum, a Anguilli je kao britanskomu prekomorskomu teritoriju tek 1980. priznat status ovisnoga područja s unutarnjom samoupravom.
Otok Sandy (Pješčani otok) jedan je u nizu karipskih »rajeva na zemlji«, pripada Anguilli, a poznat je po tome što se na njemu nalazi jedino lokalni restoran. Do njega se može doći za 15 minuta brodom od Sandy Grounda, jednoga od četrnaest otočkih okruga, sela i glavne luka Anguille sa 300-tinjak mještana. Osim što je blizu, vlasnik se restorana brine za besplatan prijevoz do otočića na kojem se nude različiti kokteli i vrhunski gurmanski specijaliteti.
Prema službenim statistikama 73, 2 posto stanovništva su protestanti (anglikanci, metodisti, pentekostalci, baptisti i dr.), katolika je malo više od 6 posto, tj. 800-tinjak, a ostali su druge vjerske zajednice i neopredijeljeni. Početak organizirane katoličke zajednice na Anguilli je dovršetak gradnje malene kapelice i kućice za svećenika 1948. u glavnom otočkom gradu, koji su, nažalost, uništeni u uraganu koji je 1961. poharao cijeli otok. Nakon toga katolici su se okupljali na mjestu zvanom Wallblake House jer je posljednja preživjela nasljednica imanja Wallblake darovala svoju kuću i zemljište tamošnjoj katoličkoj zajednici. Na mjestu nekadašnje kapelice sagrađena je 1966. nova crkva, koja danas služi za razna župna događanja, a sadašnja je crkva podignuta i posvećena 2000. Danas je to mlada župa ne samo po godinama, nego, prema riječima župnika o. Huana Hoa, i po članstvu jer je gotovo trećina mlađa od 20 godina. Iako relativno malena, u njoj je vrlo razvijen vjerski život poput redovitoga vjeronauka, klanjanja, biblijskih sastanaka, Caritasa, pjevanja i dr. Redovita misna slavlja su na engleskom jeziku, ali je jedno misno čitanje na španjolskom. Župnik o. Ho misionar je Družbe Božje Riječi, poznate kao verbiti (SVD). Rođen je 1991. u Vijetnamu, a s obitelju se preselio u SAD, gdje je postao svećenik. Prvi je svećenik te redovničke družbe stigao na otok 1984. i otada je ona preuzela stalnu pastoralnu skrb. Kao što je u prošloj nizanki rečeno, župa pripada biskupiji Saint John’s – Basseterre sa sjedištem u gradu St. John’su na otoku Antigui.
Zaštitnik je anguillske župe sv. Gerard. Odmah treba istaknuti, da ne bude zabune, da nije riječ o sv. Gerhardu, biskupu i jednom od danas najpoznatijih mađarskih svetaca po kojemu je nazvano poznato brdo Gellert u Budimpešti, nego o sv. Gerardu Maielli, redovničkom časnom bratu. Rođen je 1726. u Muru (danas Muro Lucano) u provinciji Potenza na jugu Italije. Kad je imao samo 12 godina, umro mu je otac pa je trebao uzdržavati majku i četvero braće i sestara. Godine 1749. u dobi od 23 godine pridružio se Kongregaciji Presvetoga Otkupitelja, poznatoj kao redemptoristi, kratice C.Ss.R., i nakon položenih zavjeta radio je kao sakristan, vrtlar, vratar, bolničar, kuhar i krojač. No uvijek je imao vremena za siromašne, a još za života događala su se čuda dok je molio za žene koje rađaju. Umro je 1755. godine u dobi od samo 29 godina. Papa Leon XIII. proglasio ga je 1893. blaženim, a papa Pio X. 1904. svetim. Zaštitnik je trudnica, majčinstva i nerođene djece.
