Barbados je otočna država na Malim Antilima, najistočnijem dijelu Kariba, s glavnim gradom Bridgetownom. To je nekadašnja engleska kolonija, koja je stekla neovisnost g. 1966. Izvornoga naziva iz pretkolumbovskoga doba »Crvena zemlja s bijelim zubima (koji označavaju grebene)«, danas od 293 000 stanovnika 92,4 posto su afrokaripskoga podrijetla, tzv. »Afrobajanci«, a ostali su Europljani »Eurobajanci« uglavnom iz Ujedinjenoga Kraljevstva, Irske, Njemačke i Italije te ostali. Službeni je jezik engleski i bajanski. Barbados je ostao dijelom Commonwealtha pa je njegova sadašnja vladarica engleska kraljica Elizabeta II., a Sandra Mason otočka guvernerka.
Najbrojnije su različite protestantske zajednice: pentekostalci, adventisti, metodisti, nazareni, baptisti i dr. sa 66,4 posto, uključujući i anglikance sa 23,9 posto. Katolika je 3,8 posto, a 29,8 posto ostalih: Jehovinih svjedoka, rastafarijanaca, nevjerujućih i neizjašnjenih.
Spomenutih 3,8 posto katolika brojidbeno znači da ih je malo više od 11 tisuća, za koje je osnovana 1989. biskupija sa sjedištem u glavnom gradu Bridgetownu. Naime, dotadašnja biskupija Bridgetown-Kingstown podijeljena je na dvije samostalne biskupije, Bridgetown na Barbadosu i Kingstown sa sjedištem u istoimenom glavnom gradu otočne države Sveti Vincent i Grenadini u Karipskom moru. Biskupija na Barbadosu ima sedam župa, u kojima djeluje 10 svećenika, četiri biskupijska i šest redovničkih, dva stalna đakona i sedam redovnica. Njezin je sadašnji biskup, prvi rođeni Barbadošanin, Neil Sebastian Ricardo Scantlebury, rođen 1965. u Bridgetownu. Za svećenika je zaređen g. 1995., a za biskupa u lipnju ove godine. Skupa s biskupijama Georgetown u Gvajani, Paramaribo u Surinamu i Willemstad na Nizozemskim Antilima pripada metropolitanskoj Nadbiskupiji Port of Spain na Trinidadu, a i članica je Biskupske konferencije na Antilima.
Prvo katoličko crkveno zdanje na Barbadosu današnja je katedrala sv. Patrika, koja je podignuta i blagoslovljena 1848. po ondašnjem biskupu Patricku Smithu, apostolskom vikaru koji je boravio na Trinidadu. No crkva je 1897. izgorjela pod nerazjašnjenim okolnostima. Sumnjalo se u podmetnuti požar. No iz njezina pepela izrasla je sadašnja nova posvećena 1899., koja je 1970. uzdignuta na rang katedrale. Katedralni je župnik 54-godišnji dominikanac o. Charles Dominique, a pomaže mu stariji biskupijski svećenik Leonard Alfonso.
Kao što je rečeno, uz katedralnu na otoku se nalazi još šest župa. Jedna od njih je župa Presvetoga Srca Isusova na istoku otoka u županiji sv. Filipa (tamošnje su županije nazvane župama i imenovane po svetcima), u kojoj su pastoralno počeli djelovati isusovci, koji su je, nažalost, kasnije napustili. No kada se po vladinu popisu stanovništva 2001. u županiji izjasnilo više od 300 katolika, koji su nedjeljom i blagdanima putovali u udaljenije crkve na liturgijska slavlja, crkvene su vlasti odlučile pomoći im oko liturgijskoga okupljališta.
Posebice im je u tom naumu olakšao bračni par McKeever, u čijem se domu 2002. na mise počela okupljati malena katolička zajednica, a u pomoć je priskočila i metodistička zajednica koja im je ustupila vlastitu crkvu. Zahvaljujući dvjema velikim donacijama, kupljeno je zemljište i započela 2010. izgradnja crkvice, koju je nekoliko mjeseci kasnije iste godine blagoslovio ondašnji nadbiskup karipske nadbiskupije Castries u državi Svete Lucije – Robert Rivas, dominikanac, i u njoj predslavio prvo liturgijsko slavlje uz sudjelovanje 70-ak vjernika. Povjerena je dvojici biskupijskih svećenika koji se skrbe i za vjernike župe Gospe od Krunice u Verdunu, gradiću s nešto više od 10 tisuća stanovnika, 12 km udaljenu od međunarodne zračne luke »Sir Grantley Adams«, također na istočnoj strani otoka. I za tamošnje je vjerničko okupljalište bila zaslužna pobožna gospođa Norman Simpson, u čijem su se domu slavile mise u doba kada je jedina katolička crkva na otoku bila crkva sv. Patrika, sadašnja katedrala. Budući da je broj posjetitelja rastao, ona je 1948. očistila i obojila svoju drvarnicu te dala izgraditi oltar i klupe, o svom trošku. Nedugo potom biskupov izaslanik isusovac o. Richard Lester Guilly blagoslovio je u tom mjestu u nazočnosti više od 500 vjernika temeljni kamen za gradnju buduće crkve, koja je blagoslovljena 1954.
Na zapadnoj otočkoj strani nalazi se crkva Gospe Kraljice Svemira, u istoimenoj župi u Black Rocku, mjestu s oko 10 tisuća stanovnika u županiji/župi sv. Mihaela. Tamo je u drugoj polovici pedesetih župnik bio isusovac o. Thomas Pearson, koji je na raspolaganju imao drvenu kapelicu. Naslijedio ga je engleski dominikanac o. Peter Clarke koji je 1958. došao na Karibe i u Black Rocku ostao do 1967. Danas župu vodi 75-godišnji biskupijski svećenik Vincent Hartcourt.
Povijest župe i crkve Gospe Žalosne u Ashton Hallu u sjevernoj županiji/župi sv. Petra usko je vezana uz sestre dominikanke, koje su početkom šezdesetih boravile u Verdunu i g. 1963. kupile zemljište za dom bolnice sv. Josipa i crkvu u Ashton Hallu. Oba su zdanja podignuta i posvećena 1966., a broj se vjerničke zajednice povećavao. Iznjedrila je i dva duhovna zvanja – Neil Scantlebury koji je župnik u St. Thomasu na Djevičanskim otocima, i domaći stalni đakon Keith Scantlebury. Župa je povjerena palotincima, sadašnji župnik o. Gregory i njegov redovnički subrat o. Andrew skrbe se i za župu sv. Dominika u županiji/župi Kristove Crkve uz glavnu cestu Maxwell na južnoj obali otoka. Za njezin je početak zaslužan dominikanac o. Theodore Taylor, koji je stigao na Barbados u ožujku 1965. Uvidio je potrebu za crkvom na području Maxwella, koja je i ostvarena donacijama i trudom desetak domaćih vjernika, pa je zemljište kupljeno već 1966., a gradnja je započela 1972. Treba istaknuti da su tamošnji metodisti ustupili katolicima svoju crkvu za bogoslužja sve dok crkva sv. Dominika nije posvećena početkom 1973. Župu čini raznolika zajednica doista mnogih naroda, etničkih zajednica i kultura, i crkva služi također brojnim katoličkim turistima koji ljetuju u nekoliko hotela u okolici. Župna crkva sv. Franje Asiškoga u Mount Steadfastu u župi/županiji sv. Jakova, na zapadnoj otočkoj strani, izvorno je bila kino sve dok sredinom pedesetih zgradu s namjerom osnivanja župe nije preuzeo o. Thomas Pearson, engleski isusovac, koji je bio član isusovačke misije u Britanskoj Gvajani, današnjoj Gvajani. Zahvaljujući izdašnoj donaciji još jedne pobožne otočke gospođe Mary Constance Arnold, podignuta je crkva i posvećena 1960. U župnoj je kronici zapisano da je o. Pearson za mnoge vjernike bio pomalo ekscentričan jer je u svojim propovijedima svaki put za sugovornika imao lutku. Od 2012. župnik je bio engleski isusovac o. Michael Barow sve do 2020. kada su župu preuzeli biskupijski svećenici.
