Zemlja s najmanje stanovništva u Srednjoj Americi, smještena na njezinoj sjeveroistočnoj obali, jest Belize s oko 420 tisuća mestika, hispanskih Belizejaca, koji čine 53 % populacije, kreola sa 30 %, Maja sa 11,3 % i Garifuna sa 6 % te manjim brojem Europljana, Indijaca, Kineza i dr. Na sjeveru graniči s Meksikom, na jugu i zapadu s Gvatemalom, a s istoka je okružuje Karipsko more. Dužina joj je 280 km, a širina 110 km. Najstariji zapis o imenu Belize potječe od dominikanca o. Joséa Delgada koji ga je g. 1677. zabilježio putujući prema sjeveru duž karipske obale. Glavni grad je Belmopan s oko 16 tisuća stanovnika, nalazi se na rijeci Belize, oko 80 km uzvodno od ušća i bivšega glavnoga grada, također imena Belize. Belmopan je postao glavni grad 1970. godine. Jedina je država Srednje Amerike u kojoj je službeni jezik engleski, ali su najrasprostranjeniji kreolsko-belizejski i španjolski, koji je drugi najčešći govorni jezik. Stoga ne čudi da je više od polovice stanovništva višejezično. Također je jedina kontinentalna država Srednje Amerike koja pripada carstvu Commonwealtha s monarhom, državnim poglavarom, engleskom kraljicom Elizabetom II., koju predstavlja guverner. Sada je na toj dužnosti Froyla Tzalam iz autohtonoga belizejskoga naroda Mopan-Maja, kojih danas ima tek oko 14 tisuća. Riječ je o subetničkoj skupini drevnoga naroda Maja. Službena je valuta belizejski dolar, što nimalo ne priječi brojne financijske špekulante i mafijaše iz cijeloga svijeta da se koriste tamošnjim bankama zbog mogućnosti otvaranja računa nerezidentima (pravnim osobama kojima sjedište nije upisano u sudski ili drugi registar ili upisnik u Belizeu i kojima je mjesto stvarne uprave i nadzor poslovanja izvan Belizea), zbog čega je američki State Department Belize g. 2016. proglasio jednom od »glavnih zemalja pranja novca« u svijetu. Zemlja proizvodi industrijske minerale i sirovu naftu, no uglavnom ima malu privatnu poduzetničku ekonomiju koja se temelji na poljoprivredi i preradi poljoprivrednih proizvoda, pri čemu šećer i banane čine najveći dio izvoza.
Povijest tih prostora obilježila je civilizacija drevnih Maja od 1500. prije Krista, a prvi dodiri s Europljanima počeli su 1492. s toliko puta spominjanim Kristoforom Kolumbom dok je plovio duž zaljeva Honduras. Engleski naseljenici dolaze 1638., no da bi učvrstili svoju vlast, morali su poraziti Španjolce u bitki kod Georg’s Cayea. Britanska kolonija poznata kao Britanski Honduras postala je 1840., a državnu je samostalnost od Ujedinjenoga Kraljevstva izborila 1981.
Katolika je Belizeu 154 tisuće, što je 40,1 % stanovnika, slijede različite protestantske zajednice s anglikancima kojih je ukupno 31,5 % i ostale vjerske zajednice sa 12,2 %, uz 16,1 % ateista i neopredijeljenih. U 13 katoličkih župa djeluje 38 svećenika, pet biskupijskih i 33 redovnička, dva stalna đakona i 59 redovnica.
Katedrala Presvetoga Otkupitelja ne nalazi se u glavnom gradu, što je gotovo pravilo u mjesnim Crkvama, nego u najvećem gradu države – Belizeu, koji su osnovali Englezi g. 1638. U prošlosti je bio glavni grad Britanskoga Hondurasa, kako se država tada nazivala, sve do 1970. kada su središnje državne ustanove premještene u novi glavni grad Belmopan. Zato i sadašnja biskupija nosi naziv Belize City – Belmopan i ima konkatedralu Guadalupske Gospe u Belmopanu. Biskupija je pod upravom Kongregacije za evangelizaciju naroda i sufraganska je biskupija metropolitanske nadbiskupije Kingston na Jamajci. Apostolska nuncijatura Belizea otvorena je 1984., a sjedište joj je u San Salvadoru, glavnom gradu Salvadora.
Osim katedrale u gradu Belizeu, koji je, nije zgorega podsjetiti se, bio gotovo potpuno uništen u listopadu 1961. u naletu uragana Hattiea, nalaze se još tri katoličke crkve: sv. Ignacija, u kojoj župnik Selvin Garcina slavi mise na engleskom i španjolskom jeziku, sv. Josipa, koja služi župnoj zajednici od njezinih skromnih početaka g. 1949. i službenoga osnutka župe 1956. sve do danas sa stalnim župnikom Noelom Lesliem, i crkva Božjega milosrđa. Glavni grad Belmopan osim konkatedrale, koja je povjerena župniku Jordanu E. Gongori, ima i crkvu sv. Mihaela (San Miguel).
Punta Gorda najjužniji je grad s oko 5000 stanovnika, u kojem je 1862. župu sv. Petra Klaverskoga osnovao isusovac o. John Genon. Grad je poznat po tradicionalnom Festivalu obitelji Maja. Župna crkva sv. Franje Ksaverskoga krasi gradić Corozal, koji se s nešto manje od 10 tisuća stanovnika smjestio nedaleko od granice s Meksikom, a crkva sv. Obitelji na ponos je malo većega sela Hopkinsa s oko 1500 stanovnika na istoku Belizea. Župnik Dominic McDonagh, klaretinac (krat. CMF) pastoralno djeluje u župi Presvetoga Srca u gradu Dangrigi s oko 10 tisuća stanovnika na karipskoj obali na ušću rijeke Sjeverni Crenk. Grad ima i zračnu luku, a od 1975. i sestre milosrdnice iz Nazareta, koje su preuzele brojne župne aktivnosti. Istoimena župa, Presvetoga Srca, nalazi se i u drugom naselju po veličini – San Ignaziju, koje ima 24 tisuće stanovnika. Stara je crkva sv. Petra u San Pedru, koju je uragan Hattie g. 1961. teško oštetio, iz temelja obnovljena 1977. U malenom selu Xaibeu, čiji su stanovnici, španjolskoga govora, narod Maja Jukateka, nalazi se crkva Presvetoga Srca Isusova. U Patchacanu na sjeveru, koji ima samo 1200 stanovnika nekada davno brojnih Maja, uzdiže se crkva Našega Gospodina od Esquipulasa (Kristov lik koji štuju vjernici Srednje Amerike, a nalazi se u bazilici Esquipulas u istoimenom gradu u Gvatemali). Benque Viejo Del Carmen najzapadniji je grad u Belizeu na granici s Gvatemalom, ima 6500 stanovnika i crkvu Naše Gospe od Brda Karmela, a Orange Walk Town sjeverno od Belizea sa 14 tisuća stanovnika crkvu Bezgrješne. U selu Fallet Tree Fallsu sa 2200 mještana uz rijeku Mopan, koje naseljavaju mesti s manjim brojem Maja Jukateka i kreola, podignuta je crkva Bezgrješnoga začeća.
Biskup Belizea domaći je sin mons. Lawrence Sydney Nicasio, rođen u obitelji naroda Garifuna u Dagringi. Nakon završetka škole predavao je kao učitelj u nekoliko škola, a 1981. započeo je studij filozofije u Shrewsburyju u američkoj državi Missouri. Diplomiravši teologiju u Kenrick Theological Seminaryju nedaleko od St. Louisa, zaređen je 1989. za svećenika. Po povratku u Belize bio je kapelan i župnik u nekoliko župa, a papa Franjo imenovao ga je 2017. za biskupa.
Krajem kolovoza 2001. nakon mise zahvalnice u župnoj crkvi San Pedro, u istoimenom gradu San Pedro u Belizeu, ozračje je bilo posebno emotivno. Rijetko je tko od župljana mogao skriti suze zbog rastanka s dugogodišnjim župnikomo. Robertom Raszkowskim, isusovcem, koji je zbog narušenoga zdravlja nakon punih 56 godina napuštao Belize. Rođen je 1914. u Berlinu, gradiću u američkoj državi Wisconsin. Nakon što je ušao u Družbu Isusovu poglavari su ga 1940. poslali u tadašnji Britanski Honduras da predaje latinski i engleski u Koledžu sv. Ivana u gradu Belizeu. Od 1943. pet je godina bio odsutan iz Belizea jer se pripremao za zavjete i svećeničko ređenje. Nakon toga vratio se 1948. obavljajući različite profesorske, odgojiteljske, redovničke i pastoralne dužnosti. Župnikom u San Pedru bio je gotovo 40 godina. Vratio se u isusovačku zajednicu u St. Louis u državi Missouri i ondje preminuo u prosincu 2001.
