Dominikanska Republika dobila je ime po sv. Dominiku, španjolskoga imena Domingo de Guzman Garces, osnivaču Reda propovjednika (dominikanaca), rođenu oko 1171. u Caleruegi u španjolskoj Kastilji. Cijela se zemlja do početka 20. stoljeća zvala Santo Domingo, a stanovnici – »Dominikanci«.
Naseljavao ju je Taino, autohtoni narod Kariba, čiji je jezik pripadao aravačkoj obitelji jezika. Ta je jezična skupina povijesno prisutna ne samo na Karibima, nego i na velikom dijelu Srednje i Južne Amerike. U vrijeme prvih dodira i susreta s Europljanima u kasnom 15. stoljeću pripadnici naroda Taino bili najbrojniji stanovnici većine današnjih otoka: Kube, Hispaniole su, Jamajke, Portorika, Bahama i sjevernih Malih Antila, tako da mnogi današnji Portorikanci, Kubanci i Dominikanci imaju DNK Taina, tj. njegovo genetsko podrijetlo.
Otok Hispaniola otkrio je Kristofor Kolumbo 1492., tamošnji domorodački narod ubrzo je, nažalost, istrijebljen, pa su od 1503. Španjolci dovozili na otok crnce, robove. Francuzi i Španjolci su 1697. podijelili otok, a 1795. Španjolska se odrekla svoga dijela. Jean Pierre Boyer, predsjednik Haitija od 1818. do 1843., ujedinio je cijeli otok Hispaniola, no g. 1844. Dominikanska Republika, u kojoj su u većini bili mulati, ponovno se odvojila. Amerikanci su je okupirali 1916., sve do 1924., kada je nastupilo mirno šestogodišnje razdoblje pod predsjednikom Horaciom Vasquezom. Od 1930. do 1961. diktatorski je vladao Rafael Leonidas Trujillo, sve dok nije ubijen u atentatu 1965., ali je, kako se to često događalo s mnogim bivšim kolonijama u kojima su »veliki igrači« vodili glavnu riječ, SAD vojnom intervencijom spriječio da izabrani predsjednik Juan Bosch Gavino preuzme vlast. Rezultat američkoga uplitanja bila je nova diktatura, tada Joaquina Vidella Balaguere od 1966. do 1978., kada su napokon prevladali demokratski procesi, uključujući i predsjedničke izbore.
San Juan de la Maguana četvrta je sufraganska biskupija nadbiskupije Santo Domingo, utemeljena 1953. najprije kao teritorijalna prelatura, a 1969. uzdignuta je na rang biskupije. Od svih (nad)biskupija u Dominikanskoj Republici s najvećim je postotkom vjernika na području na kojem se prostire, čak 99,3 posto, što je brojčano 514 tisuća katolika. Sadašnji je biskup od 16. siječnja 2021., također domaći sin, Tomás Alejo Concepción, rođen 1963. u Santa Ani u provinciji Hermanas Mirabal. Povjerena mu biskupija ima 35 župa, 38 svećenika, devet stalnih đakona i 65 redovnica. Važno je spomenuti da u biskupiji, uz brojne vjerničke udruge, djeluje Malo sjemenište Dobroga Pastira, biskupijski radio, 17 obrazovno-odgojnih osnovnih, srednjih i visokoškolskih ustanova, četiri medicinska centra, tri kontemplativna samostana i dr.
U istočnom dijelu otoka smješten je grad San Pedro de Macorís s oko 195 tisuća stanovnika u kojem je sjedište istoimene biskupije osnovane 1997. koju vodi biskup Santiago Rodríguez Rodríguez r. 1968. u pokrajini Memey. Od 689 tisuća stanovnika na njezinu području katolici čine 86,8 posto, tj. 597 300 osoba. Ima 28 župa, 31 svećenika, 24 biskupijska i sedam redovničkih, 31 stalnoga đakona, 11 redovničke časne braće i 77 redovnica.
Uz nadbiskupiju Santo Domingo, druga je metropolijska nadbiskupija Santiago de los Caballeros, kojoj pripadaju četiri biskupije i koja od sveukupno 4 188 000 stanovnika ima 3 482 000 katolika, što je 83 posto. Osnovana je 1953. najprije kao biskupija, a nadbiskupijom je postala 1994. i danas ima 1 183 000 vjernika, koji čine 83,7 posto stanovnika. Njezin je nadbiskup Freddy Antonio de Jesus Breton Martinez, rođen 1947. u općini Licey al Medio, koja ima 70 000 stanovnika, u pokrajini Santiago, a poznata je i po međunarodnoj zračnoj luci Cibao. Osnovno školsko obrazovanje započeo je u rodnom mjestu, a nastavio u Malom sjemeništu sv. Pija X. Nakon filozofskoga i teološkoga studija zaređen je 1977. za svećenika onodobne biskupije Santiago de los Caballeros, u kojoj je djelovao u nekoliko župa. Otišao je u Rim na studij biblijskih znanosti na Papinsko sveučilište »Gregoriana«, gdje je postigao licencijat. Nakon povratka bio je profesor na Papinskom katoličkom sveučilištu »Majka i Učiteljica« osnovanom 1962. u nadbiskupijskom sjedištu. Godine 1998. zaređen je za biskupa biskupije Bani, a 2015. preuzeo je nadbiskupiju Santiago de los Caballeros kao treći nadbiskup od njezina osnutka, a od 2015. predsjednik je Biskupske konferencije Dominikanske Republike. Nadbiskupija ima 109 župa, 119 biskupijskih svećenika, od kojih je devet misionara u drugim biskupijama i misijskim zemljama, i 45 redovničkih, što znači ukupno 164 svećenika, čak 121 stalnoga đakona, 21 redovničkoga časnoga brata i 188 redovnica. Katedrala posvećena sv. Jakovu, Isusovu učeniku, bila je najprije župna crkva, koju je, nažalost, uništio potres 1842. Gradnja sadašnje trobrodne crkve s kupolom u apsidi i trima ulaznim vratima na pročelju započela je 1868., a posvećena je 1895. U tom zdanju, mješavini romantizma, neogotičkih i neoklacističkih obilježja, pokopani su broju uglednici, kao npr. Ulises Hilarion Heureaux Leibert, u više navrata predsjednik u drugoj polovici 19. st., Jose Maria Bartolome Imbert Duplessis, jedan od najpoznatijih generala, preminuo 1847. u Puerto Plati, i drugi. U katedrali se također nalazi jedna od samo dvije kopije u svijetu Michelangelove skulpture »Pieta«, a obogaćena je slikom talijanskoga umjetnika Huga Narda »Četiri apostola«, prikazima Isusa, dvanaestorice apostola i četiriju teoloških krjeposti, autora Bismarcka Victorija itd.
Nastavlja se
U Novom svijetu Dominikanska Republika u mnogočemu je prva: po bazilici katedrali Santa Maria la Menor, spomenutoj u prošlom broju, bolnici Hospital de San Nicolás de Bari, popločanoj ulici Calle Las Damas, samostanu Monasterio de San Francisco, kamenoj kući Casa del Cordon i vojnoj utvrdi sagrađenoj po europskom uzoru Fortaleza Ozama. U tom nizu visoko mjesto zauzima Sveučilište sv. Tome Akvinskoga u Santo Domingu, koje je prva visokoškolska ustanova, osnovana 1518. najprije za školovanje mladih dominikanaca, a papa Pavao III. bulom »In Apostulatus Culmine« udijelio joj je 28. listopada 1538. sveučilišnu povelju za vrijeme vladavine Karla I. Španjolskoga. Sveučilište je zatvoreno pod francuskom okupacijom 1801., no već je 1815. ponovno otvoreno, ali kao svjetovna ustanova. Drugi je put zatvoreno 1823. za vrijeme haićanske okupacije Santo Dominga, kada su svi studenti odvedeni u vojne postrojbe. Budući da se osjećao silno velik manjak na znanstvenom području, vlada je 1866. godine donijela odluku o osnivanju Stručnoga instituta, koji je djelovao kao zamjena za ugašeno sveučilište. Konačno je 16. studenoga 1914. predsjednik Ramón Baez na temeljima davnoga Sveučilišta sv. Tome Akvinskoga uzdignuo institut na novu sveučilišnu razinu dajući mu i novi današnji naziv – Autonomno sveučilište Santo Domingo.
