Nakon što je u prošlom broju ukratko predstavljena nadbiskupija i metropolija Santiago de los Caballeros, valja barem u nekoliko riječi opisati i njezine četiri metropolijske biskupije.
Sjedište biskupije La Vega u istoimenom je četvrtom po veličini gradu i općini u Dominikanskoj Republici, koja danas ima nešto više od 200 tisuća stanovnika. Grad je rastao oko malene utvrde koju je u blizini današnje La Vege podignuo Kristofor Kolumbo 1494. Bila je namijenjena za zaštitu puta do unutarnjih nalazišta zlata u dolini Cibao. Kod središnjega gradskoga parka nalazi se katedrala Bezgrješnoga začeća, po zamisli arhitekta Pedra Mena Lajara slična prvotnoj gradskoj utvrdi, koja je otvorena u veljači 1992. uz sudjelovanje najviših predstavnika crkvenih, državnih i gradskih vlasti. Jedno je od najposjećenijih marijanskih svetišta u zemlji, koje vode suradnici biskupa Hectora Rafaela Rodrigueza, domaćega sina rođena 1961. u općini Sanchez na južnoj obali poluotoka Samana. Član je redovničke zajednice Misionara Presvetoga Srca Isusova, kratice M.S.C., u kojoj je 1984. položio vječne zavjete. Za svećenika je zaređen 1989., a za biskupa La Vege 2015. Na području biskupije, koja je osnovana 1953. od nadbiskupije Santo Domingo, katolici čine čak 98,6 posto stanovnika, što je u brojkama 811 000 od sveukupno 822 500. Biskupija ima 115 svećenika, 72 biskupijska i 43 redovnička, 102 stalna đakona, 173 redovnice i 12 redovničke časne braće. Župa je relativno malo – 58, ali puno je više filijala i misija. Nije zgorega spomenuti da se u La Vegi organizira najveći i najraskošniji karneval u zemlji.
Od biskupije (koja je postala nadbiskupija 1994.) osnovana je 1978. biskupija Mao-Monte Cristi, koja ima sjedište u Santa Cruz de Mau, gradu na sjeverozapadu zemlje s oko 210 tisuća stanovnika. Taj grad u blizini rijeke Mao poznat je i po pomalo egzotičnu nazivu »grad prekrasnih zalazaka sunca« te po katedrali sv. Križa. Biskupija ima 458 tisuća vjernika, što je 67,1 posto od 682 700 stanovnika. Ima 30 župa, 60 svećenika, 46 biskupijskih i 14 redovničkih, 31 stalnoga đakona i 51 redovnicu. Sadašnji je biskup 71-godišnji Diomedes Espinal de Leon, rođen u Villa Trini. Za svećenika biskupije Santiago de los Caballeros zaređen je 1978., za njezina pomoćnoga biskupa 2000., a za biskupa biskupije Mao-Monte Cristi imenovan je 2006.
Najmlađa među sufraganskim biskupijama nadbiskupije Santiago de los Caballeros je Puerto Plata osnovana 1996. Grad u kojem je njezino sjedište treći je po veličini grad u Dominikanskoj Republici, službeno poznat kao San Felipe de Puerto Plata. S više od 330 tisuća stanovnika smješten je na obali Atlantskoga oceana. Turističko je središte s oko 100 tisuća hotelskih kreveta, ali je poznato i po ogranku Papinskoga katoličkoga sveučilišta »Majka i učiteljica«, čije je sjedište u Santiagu de los Caballerosu, i po katedrali svetoga Filipa apostola. Ranija drvena crkva uništena je u požaru 1863., a gradnja današnje crkve u modernom viktorijanskom stilu započela je 1870. Njezina kasnija obnova započela je 1929., ali je trajala dulje nego što se očekivalo zbog potresa 1946. pa je dovršena tek 1956. Još ju je jedan potres 2003. oštetio te je konačno u potpunosti sanirana 2008. Biskupija ima 62 župe sa 398 400 vjernika, što je 77,8 posto među 512 200 stanovnika, 44 svećenika, od kojih tri redovnička, i 39 redovnica. Vodi je biskup Julio Cesar Corniel Amaro rođen 1958., koji je za svećenika biskupije San Francisco de Macoris zaređen 1986., a za biskupa Puerto Plate imenovan je 2005.
Biskupija San Francisco de Macorís osnovana je 1978. s katedralom sv. Ane u istoimenom gradu s oko 190 tisuća stanovnika na sjeveroistočnom dijelu otoka. San Francisco de Macorís također je glavni grad pokrajine Duarte, poznate kao »zemlja kakaa«. Kao što se vidi, sastavni je dio njegova imena asiški svetac sv. Franjo, utemeljitelj Reda manje braće i suutemeljitelj reda klarisa. Biskupija, koju trenutačno vodi 61-godišnji biskup Ramon Alfredo de la Cruz Baldera, ima 632 000 vjernika (83,5 posto stanovnika), 48 župa, 65 svećenika (14 redovničkih), 98 stalnih đakona i 44 redovnice.
Uz sve spomenute (nad)biskupije Dominikanske Republike nikako se ne smije izostaviti Vojni ordinarijat, čije je dušobrižništvo za pripadnike vojske i policije započelo prije 64 godine, tj. 1958., najprije kao vojni vikarijat, a od 1986. kao ordinarijat. Prema nekim podatcima vojsku čini oko 44 tisuće pripadnika različitih rodova, kopnenih i pomorskih, pa i zračnih s dvije zračne baze, i druga je najveća vojska na Karibima. Ustrojena je i opskrbljena zahvaljujući golemoj američkoj pomoći najprije zbog suprotstavljanja kubanskoj vojsci, trgovine drogom u tom području i zaustavljanja priljeva haićanskih izbjeglica koji traže azil u SAD-u. Vojno je dušobrižništvo oduvijek bilo u nadležnosti nadbiskupije Santo Domingo, pa je tako i sadašnji njezin ordinarij nadbiskup Francisco Ozoria Acosta, koji koordinira pastoralni rad u 62 vojne kapelanije sa 64 svećenika.
Nadbiskupija Santiago de los Caballeros prisutna je na gotovo svim područjima društvenoga života, čije bi nabrajanje iziskivalo puno prostora, pa je dobro za ilustraciju tek spomenuti Papinsko katoličko sveučilište »Majka i učiteljica« koje podjeljuje dodiplomske, diplomske, doktorske i brojne druge profesionalne diplome u tri središta: u gradu Santiago de los Caballerosu te u filijalama u Santo Domingu i Puerto Plati.
Završetak
Dominikanska je Republika jednostavno premrežena Redom propovjednika – dominikancima, od naziva države i glavnoga grada do brojnih trgova, ulica, crkava, samostana, visokoškolskih učilišta i škola. Tomu prepoznatljivu »dominikanskomu nizu« svakako treba pridodati i dominikanskoga redovnika o. Bartoloméa de las Casasa, svećenika, misionara, biskupa, povjesničara, društvenoga reformatora i zaštitnika domorodačkih Indijanaca. Taj je španjolski zemljoposjednik, rođen 1848., stigao na otok Hipaniolu 1508. i, vidjevši brutalan odnos robovlasnika prema domorodcima i dovezenim afričkim robovima, odmah se žestoko usprotivio kolonizatorima prosvjedujući čak kod španjolskoga kralja Karla I. Ponukan odlukom dominikanskih redovnika, koji su stigli 1510. u Santo Domingo, da se robovlasnicima čak uskrati pravo na pojedine sakramente, koliko god to s današnjega motrišta bilo upitno, stupio je u njihov samostan i g. 1523. položio vječne zavjete. Zbog iznimnih je napora u pastoralu imenovan prvim biskupom Chiapasa u Meksiku, a zbog zaštite temeljnih ljudskih prava domorodaca i robova, osuđujući u svojim djelima zločine koje su kolonizatori počinili nad autohtonim narodima, proglašen je »zaštitnikom Indijanaca«, među ostalim i u današnjoj Dominikanskoj Republici.
