Džibuti, država u istočnoj Africi, graniči na jugoistoku sa Somalijom, na jugu i zapadu s Etiopijom te na sjeveru s Eritrejom, izlazi na Crveno more i Adenski zaljev, dijelove Indijskoga oceana. Od Jemena, koji je nasuprot na Arapskom poluotoku, dijeli ga 20 km širok morski prolaz Bab el-Mandeb. Mala je to zemlja pokrivena kamenitom polupustinjom, površine 23 200 četvornih kilometara s nešto više od 900 tisuća stanovnika. Klima je topla pustinjska s malo sezonskih varijacija pa se srednje dnevne maksimalne temperature kreću od 32 do 41 °C, osim na višim predjelima u središnjem dijelu zemlje. Glavni je grad Djibouti, smješten na obali zaljeva Tadjoure, koji su osnovali 1888. Francuzi. Ima oko 600 tisuća stanovnika, što čini dvije trećine ukupnoga stanovništva. Somalijci su u zemlji većinski narod sa 65 posto, slijede sa 30 posto Afari, narod koji naseljava Rog Afrike, tj. regiju Afar u Etiopiji, sjever Džibutija i cijelu južnu obalu Eritreje. Somalijci u Džibutiju uglavnom pripadaju jednomu od dvaju klanova, od kojih je dominantan klan Issa, a manji je Gadabuursi. Preostalih 5 posto stanovništva čine jemenski Arapi, Etiopljani i Europljani, uglavnom Francuzi i Talijani. Odnos većinskih Somalijaca i manjinskih Afara u nedavnoj je povijesti često bio neprijateljski. Službeni je jezik arapski i francuski, a službena je valuta džibutski franak. Po političkom uređenju Džibuti je polupredsjednička republika, u kojoj izvršnu vlast ima vlada, a zakonodavnu imaju i vlada i parlament. Sadašnji je predsjednik 73-godišnji Ismail Omar Guelleh, rođen u Etiopiji. On je i predsjednik Narodnoga okupljanja za napredak, najjače političke stranke u Džibutiju od 1979. Zemlja je administrativno podijeljena na pet regija, u kojima su uglavnom nomadska plemena, i glavni grad.
Gospodarstvo je izravno vezano za strateški položaj, koji zemlju čini jednim od glavnih svjetskih putova za prijevoz nafte. Čitavoj je regiji luka u Djiboutiju i tranzitna izlazna luka i međunarodna luka za opskrbu gorivom. Financijsku dobit donosi i status slobodne trgovačke zone na sjeveroistoku Afrike i posebice, zbog geostrateškoga i političkoga položaja na razmeđu utjecaja na Afričkom rogu i na Arapskom poluotoku, nazočnost vojnih baza različitih svjetskih velesila. Tako SAD godišnje plaća 63 milijuna dolara, Kina 20 milijuna, a nisu zanemarivi iznosi ni drugih pet zemalja, koje sudjeluju u borbi protiv piratstva: Francuske, Italije, Japana, Španjolske i Njemačke. Dakle, ekonomski, zemlja živi od tih baza koje pune državnu blagajnu i pružaju radna mjesta domaćemu stanovništvu. Premda je siromašna zemlja, jer unatoč gospodarskomu rastu stopa siromaštva iznosi 79 posto, a 42 posto stanovništva živi u krajnjem siromaštvu, podigla je u cijelom svijetu poznate djiboutske kule (Djibouti towers), koje su uz bok ostalih svjetskih arhitektonskih čuda.
Kompleks je to nebodera koji utjelovljuje državne simbole zemlje i njezin amblem, kulturno i poslovno središte, u kojem se nalaze butici, restorani, kina, hotel te koncertne i izložbene dvorane. Kompoziciju od tri kule osmislio je ruski arhitekt Alex Wizhevsky. Središnja kula predstavlja koplje i štit, a zvijezda na vrhu simbolizira jedinstvo nacije. Lijevo i desno dvije su simetrične kule, dizajnirane u obliku dvaju tradicionalnih bodeža iz Džibutija. Ukrašena je elementima koji simboliziraju lovorov vijenac. Vijenac predstavlja mir koji je dočekao narod Džibutija nakon stečene neovisnosti od Francuske 27. lipnja 1977.
Stanovništvo Džibutija 94 posto je muslimansko, islam je jedina državna vjera, ali su ustavom iz 1992. ostalima zajamčena jednaka vjerska prava i vjerske slobode s određenim ograničenjima. To npr. znači da je prema obiteljskom zakonu iz 2002. muslimankama zabranjena udaja za nemuslimane. Prema službenim podatcima katolika je prošle godine bilo točno 5130, što je 0,6 posto stanovništva. Organizirani su u jednu župu s četiri filijalne kapelice. Biskupu u Džibutiju, koji je ujedno apostolski administrator susjedne Somalije, u pastoralu pomažu dva dijecezanska svećenika i 29 redovnica.
Katolička je Crkva prisutna u Džibutiju od 1885. godine dolaskom prvih francuskih misionara kapucina iz Etiopije. Sadašnja je biskupija Djibouti osnovana 1955., na temeljima apostolske prefekture, koja je kanonski 1914. odvojena od nekadašnjega golemoga apostolskoga vikarijata Galla sa sjedištem u Etiopiji na kolonijalnom teritoriju svojedobnoga Francuskoga Somalilanda. Prva crkva sv. Ivane Arške, poznatije kao Ivana Orleanska, blagoslovljena je 1922., a sadašnju katedralu Gospe od Dobroga Pastira posvetio je 1964. glasoviti kardinal Eugene Tisserant. Pokraj katedrale nalazi se cijeli kompleks zgrada: ordinarijat, Osnovna škola »Rog Afrike«, sjedište Caritasa, ambulanta te kuće Sestara sv. Josipa iz Tarbesa i Misionarka ljubavi. Caritas pomaže siromašnima i migrantima pružajući im besplatnu medicinsku pomoć, a posebno se skrbi za napuštenu djecu imigranata uglavnom iz Etiopije i Jemena, koja su prepuštena ulici te moraju skupljati plastične boce, prati automobile i čistiti cipele da se prehrane. Stalno ih je zbrinuto 80-ak u Caritasu, a za njih do 200-tinjak vrata se otvaraju svako jutro. Unatoč tomu što nedostaje dovoljan broj volontera, Caritasovi djelatnici skrbe se također za tjelesne i psihičke invalide. Velik je broj redovnica uključen u rad nekoliko katoličkih škola, osim spomenute »Roga Afrike«, u Djiboutiju sestre milosrdnice drže školu i vrtić »Notre-Dame de Boulaos«, a franjevke školu Rođenja Isusova. U zemlji su poznate i katoličke škole u Ali Sabiehu, drugom najvećem gradu, i u Tadjouru, luci i jednom od najstarijih gradova.
»Mi smo malena prisutnost, sićušno sjeme nade«, izjavio je u jednom intervjuu sadašnji biskup Djiboutija Giorgio Bertin, 74-godišnji franjevac, rođen u talijanskom Galzignanu. Za svećenika je zaređen 1975., za biskupa 2001., a povjerena mu je i dužnost apostolskoga administratora Mogadishua u Somaliji.
