Falklandski su otoci, nažalost, velikomu dijelu svjetske i hrvatske javnosti postali poznati tek g. 1982. po oružanom sukobu Argentine i Velike Britanije radi prevlasti nad njima, koji je trajao od 19. ožujka do 14. lipnja. Falklandi, ili na španjolskom Malvini/Malvinski otoci, u jugozapadnom dijelu Atlantskoga oceana, istočno od Magellanova prolaza, 500-tinjak kilometara od krajnjega južnoga rta Južne Amerike, sastoje se od dvaju velikih otoka: Zapadnoga Falklanda i Istočnoga Falklanda, te velikoga broja manjih. Među manjim najčešće se spominju Barren, Beaver, Bleaker, Carcass, George, Keppel, Lively, New Island, Pebble, Saunders, Sealion, Speedwell, Staats, Weddell i West Point.
Na otoku George nalazi se velika farma ovaca jer njegov veći dio služi kao pašnjak za ovce, no još je poznatiji i po kolonijama Magellanovih pingvina. Nije teško zaključiti da je ta posebna vrsta pingvina, najviše rasprostranjena po Falklandskim otocima, Argentini i Čileu, dobila ime po portugalskom istraživaču Ferdinandu Magellanu, koji ih je uočio 1520.
Prema popisu iz 2016. na Falklandima je živjelo 3400 stanovnika, od kojih čak 2460 u glavnom gradu Stanleyju, najvećem i zapravo jedinom gradskom naselju na cijelom otočju. Stanovnici su se g. 2013. na referendumu sa 99,8 posto izjasnili za ostanak u Velikoj Britaniji, što je svakako važna činjenica, ali treba znati da su Britanci, nakon što su 1833. vojno zauzeli otoke, nasilno protjerali sve stanovnike i naselili škotske i velške doseljenike, što je, svakako, utjecalo na 80 godina kasniji referendum. No unatoč referendumskomu ishodu, vlasti u Buenos Airesu i dalje ne odustaju od svojih zahtjeva za »povratom« Falklanda matici Argentini smatrajući referendum nelegalnim. Opravdanje za taj sukob i jedna i druga strana pronalaze i u dalekoj prošlosti jer prema tvrdnjama Britanaca otočje je otkrio istraživač John Davies 1592., a Argentinci tvrde da je otočje otkrio španjolski istraživač Esteban Gomez 1520. Dakle, danas stanovništvo čini većina potomaka škotskih i velških doseljenika s nešto imigranata iz Velike Britanije, južnoatlantskoga otoka Svete Helene, Čilea i drugih zemalja Južne Amerike, te Francuza, Gibraltaraca i Skandinavaca, pa i nekolicine Argentinaca. Svi su stanovnici Falklanda britanski državljani, službeni je jezik engleski, a vrhovna državna glavarica je engleska kraljica Elizabeta II. koju predstavlja guverner, sadašnji 59-godišnji Nigel Phillips, bivši engleski vojni časnik. Službena je valuta falklandska funta, a glavni gospodarski prihodi dolaze od ribarstva, turizma i poljoprivrede, posebice uzgoja ovaca. Nezaposlenih gotovo i nema, a inflacija je svedena na minimum. Na Falklandima, osim što su stanište nekoliko milijuna pingvina, utočište je također našlo oko 65 vrsta ptica, dupina, morskih pliskavica i lavova te tuljana slonova.
Prema podatcima iz 2021. katolika je na Falklandima 400-tinjak, što je oko 8,5 posto ukupnoga broja stanovnika. Imaju jednu župu sv. Marije u glavnom gradu Port Stanleyju, koja pripada Apostolskoj prefekturi Falklandskih otoka ili Malvina, jednoga stalnoga svećenika, o. Ambrosea Bennetta, benediktinca (O.S.B.), koji predvodi liturgijska slavlja i u kapelici obližnje britanske zrakoplovne baze RAF Mount Pleasant. Prefektura je osnovana 1952. i skupa s Misijom »sui iuris« sv. Helene, Tristana da Cunha i Otoka Uzašašća utemeljenom 1986., misijskim teritorijem koji nije dio ni jednoga apostolskoga vikarijata, povjerena je zajedničkomu crkvenomu skrbniku – prefektu.Povijesni zapisi govore o francuskom admiralu i istraživaču Antoineu Louisu de Bougainvilleu, koji je sa 60-ak mornara 3. veljače 1764. stigao na Falklandsko otočje, koje im se toliko svidjelo da su odlučili ostati. Odabrali su mjesto na kojem će izgraditi prvo naselje na otocima i nazvali su ga Fort Saint Louis, čije je ime kasnije mijenjano u Puerto de la Soledad i Port Louis. Među tim prvim doseljenicima bio je i o. Antoine Pernetty, benediktinski redovnik, koji je uz svećeničke dužnosti bio također botaničar i kroničar. Misu je slavio u blagovaonici novopodignute prostrane zgrade za obitavanje. Kada su Francuzi 1767. predali naselje Španjolskoj, ono je preimenovano u Puerto de la Soledad i u doba prvoga španjolskoga guvernera don Felipea Ruiza Puentea djelovala su dvojica svećenika. U roku od godinu dana Španjolci su izgradili crkvicu Naše Gospe (Nuestra Senora de la Soledad) prema glasovitom svetištu u Madridu, u kojoj se, prema starom zapisu, okupljalo 80 doseljenika na molitvu. No već krajem 18. st. crkva je bila premala za 200-tinjak vjernika koji su tada živjeli u naselju pa je zahvaljujući o. Piusu de Aguiaru podignuta nova, veća, od opeke, koja je posvećena 1801. Iz toga »španjolskoga razdoblja« zabilježena su imena svih 57 svećenika koji su služili španjolskim doseljenicima: 16 franjevaca, 18 mercedaraca, 21 biskupijski svećenik, 1 augustinac i 1 dominikanac. Posljednji svećenik koji je tamo pastoralno djelovao do 1811. bio je o. Juan Canosa jer su se doseljenici, nakon što je Engleska preuzela otok, počeli seliti u Stanley, koji je 1845. proglašen glavnim gradom i sjedištem vlade. Prvi ozbiljniji pokušaj gradnje crkve u novom otočkom središtu zbio se 1856./57. za vrijeme o. Laurencea Kirwana, koji je u Stanleyju bio u privremenoj misiji. S ne tako brojnim katolicima namjeravao je na glavnoj cesti kupiti zemljište za crkvu, ali, nažalost, nisu uspjeli prikupiti dovoljno novca pa je plan privremeno »stavljen na led«. To je uspjelo irskomu svećeniku Williamu Walshu g. 1872., a novoizgrađenu crkvu sv. Marije u Stanleyju blagoslovio je sljedeće godine o. Vincent de Vilas.
Dvije crkvene jurisdikcije, kao što je spomenuto, obje neposredno pod patronatom Svete Stolice: Apostolska prefektura Falklandskih otoka i Misija sui iuris Svete Helene, Uzašašća i Tristana da Cunha, koje se prostiru na tamošnjim britanskim prekomorskim teritorijima, od 2016. povjerene su apostolskomu prefektu o. Hughu Davidu Renwicku Turnbullu Allanu, redovniku premonstrantu (O. Praem.) i prioru Priorata sv. Filipa Benizija i Žalosne Gospe u Chelmsfordu u engleskoj pokrajini Essexu. Zanimljiva je životnoga puta: rođen je u engleskom Hertfordshireu u škotskoj obitelji, odgajan kao prezbiterijanac, prešao je na katolištvo u dobi od 16 godina, školovao se za učitelja na Sveučilištu St Mary’s u Twickenhamu na jugozapadu Londona, ali je napustio sveučilište i pridružio se Redu redovitih kanonika iz Premontrea, poznatu kao norbertini ili »bijeli kanonici«. Nakon završenih studija u St Benet’s Hallu u Oxfordu položio je svečane zavjete 2001., a za svećenika je zaređen 2002. Bio je školski kapelan u sjevernom Manchesteru, a g. 2004. imenovan je župnikom u gradskoj četvrti Gorton. Godine 2006. imenovan je poglavarom premonstrantske zajednice u Manchesteru sa samo 29 godina pa je u to vrijeme bio najmlađi katolički redovnički poglavar na svijetu. Kada je njegova redovnička zajednica 2008. otvorila novi priorat u Chelmsfordu, on je imenovan tamošnjim poglavarom.
U životu katoličke zajednice na Falklandima neizbrisiva su traga ostavile i sestre salezijanke, koje su 1907. došle na Falklandsko otočje. Iste su godine preuzele školu St. Mary’s, koju su pohađala protestantska i katolička djeca, ali su je kasnije zbog ratne situacije 1942. morale napustiti.
