Pri spomenu Francuske Gijane mnogi će se odmah prisjetiti filmskoga klasika iz g. 1973. »Leptir«, u svijetu poznata po izvornom naslovu »Papillon«, snimljena po knjizi Henrija Charrierea, u kojoj je opisao svoj bijeg iz tamošnjega zloglasnoga zatvora, i glumačkih legenda Stevea McQueena i Dustina Hoffmana u glavnim ulogama. Koliko god su roman i film opisali nekadašnju surovu stvarnost, danas je Francuska Gijana sinonim za potpuno suprotne ugođaje jer je poželjno turističko odredište zbog prekrasnih plaža, čudesno bistra mora, rajske flore i faune, gurmanskih ponuda i sl. Oni se mogu doživjeti na plaži Hattes i Otočju spasa, u prirodnom rezervatu Kawa, na plaži Remire-Montjoly i dr. te tijekom posjeta tamošnjemu Svemirskomu centru s muzejom i zoološkomu vrtu, kao i putovanja rijekom Pirogueom i dr.
Francuska je Gijana, nije teško zaključiti već iz imena, francuski prekomorski departman na sjeveroistočnoj obali Južne Amerike; u blizini ekvatora, između Surinama na zapadu i Brazila na jugu i istoku. Stanovništvo, koje većinom živi uz obalu, etnički je poprilično raznoliko jer tek je 57,3 posto autohtono, 9,3 posto je rođeno u europskoj Francuskoj, 3 posto je rođeno u departmanima i zajednicama na francuskim Karibima: Guadeloupe, Martinique i dr., a 30,2 posto je doseljenika iz drugih zemalja, najviše Surinama, Brazila i Haitija. Službeni je jezik, dakako, francuski, no osim njega govori se niz drugih lokalnih jezika: kreolski, arawak, palijur, kali’na, wayana, wayampi, emerillon, hmong te engleski, portugalski, mandarinski, haićanski kreolski i španjolski. Glavni je grad i luka Cayenne s oko 60 tisuća stanovnika, pokraj kojega je međunarodna zračna luka Rochambeau. Blizu grada Kouroua 1966. otvorena je francuska odnosno europska baza za lansiranje raketa i svemirskih letjelica, koja je od 1979. u službi Europske svemirske agencije. Francuska Gijana postala je 1946. francuski prekomorski departman pa vanjsku i unutarnju sigurnost održavaju francuska vojska i žandarmerija, za koje je ustrojen i vojni ordinarijat.
Katolici su u većini, tj. od 304 300 stanovnika čine 67 posto s nešto više od 201 tisuću pripadnika. Slijede sljedbenici raznovrsnoga plemenskoga spiritizma sa 5,4 posto, protestanti s oko 4 posto, pripadnici tradicionalnih kineskih vjerovanja sa 3,6 posto, hinduisti sa 1,6 posto, muslimani sa 0,9 posto i ostali nevjerujući i neopredijeljeni s prilično velikim postotkom od 21,5 posto.
Za katolike na tom prostoru već je g. 1651. utemeljena apostolska prefektura, koja je kroz povijest imala 21 prefekta sve do 1933., kada je uzdignuta na rang apostolskoga vikarijata Francuske Gijane – Cayennea, koji je povjeren biskupu Pierre-Marieu Gourtayu. Zbog učinkovitijega pastorala sve većega broja vjernika i župa g. 1956. osnovana je biskupija Cayenne, koja se prostire na 84 000 km2, kao sufraganska biskupija nadbiskupije Fort-de-France u državi Martiniqueu, skupa s biskupijom Basse-Terre. Od travnja ove godine njezin je apostolski administrator biskup Michel Marie Jacques Dubost Lafont, koji je naslijedio biskupa Emmanuela Mariea Philippea Louisa Lafonta, zbog dobne granice umirovljena krajem 2020. godine.
Rođen je g. 1942. u gradu Safi s više od 300 tisuća stanovnika na zapadu Maroka. Studirao je filozofiju i teologiju na Katoličkom institutu u Parizu, magistriravši teologiju, a pohađao je također Institut za visoke studije nacionalne obrane. Stupio je u Družbu Isusa i Marije, kratice C.I.M., čiji su redovnici poznati kao eudisti, po imenu utemeljitelja francuskoga svećenika sv. Ivana Eudesa (1601. – 1680.). Za svećenika je zaređen 1967. u glasovitoj katedrali Notre Dame, pastoralno je djelovao u nekoliko župa u Parizu i srednjoškolskom internatu u Versaillesu, a obavljao je i dužnost tajnika crkvene komunikacijske udruge, danas »Christian-Media«. Za biskupa je zaređen 1989. Imenovan je najprije vojnim ordinarijem francuske vojske, zatim je preuzeo biskupiju Evry-Corbeil-Essonnes, pa je 2019. imenovan apostolskim administratorom biskupije Lyon, odakle je otišao u Francusku Gijanu. Prema službenoj mrežnoj stranici biskupija ima 28 župa svrstanih u pet dekanata: Cayenne, Matoury i Kourou, svaki sa sedam župa, te L’ouest i Haut-Maroni s po četiri župe, u kojima djeluje 47 biskupijskih i redovničkih svećenika, sedam stalnih đakona i 23 redovnice. Muških je redovničkih zajednica pet: spiritanci, franjevci, Marijini oblati, Braća kršćanskih škola i rezurekcionisti, a ženskih zajednica četiri: sestre sv. Josipa iz Clunyja i sv. Pavla iz Chartresa, Isusove službenice i male sestre iz Evanđelja.
Prvostolnica Francuske Gijane u glavnom gradu Cayenneu najveće je tamošnje crkveno zdanje. Posvećena je sv. Spasitelju. Njezina ja gradnja počela 1825. kada su se svećenik Guillermo Nicolas i francuski guverner Pierre Bernard Milius složili da je crkva sv. Nikole postala premalena. Radovi nove crkve u neoklasicističkom stilu od klesanoga kamena dovršeni su g. 1833. Točno stotinu godina kasnije uzdignuta je na rang katedrale novoutemeljenoga apostolskoga vikarijata, pa je još dotjerivana i obnavljana izvana i iznutra sve do sadašnjega izgleda, koji je konačno dobila g. 1954.
Teško je, doista, drukčije opisati odgojno-prosvjetnu djelatnost tamošnje mjesne Crkve nego – zadivljujuće. Naime, pod njezinim je okriljem organizirano čak pet katoličkih fakulteta i visokoškolskih ustanova različitih smjerova, tri srednje škole i sedam osnovnih sa studentskim i učeničkim domovima. Prema pedantnim statistikama uprave katoličkih obrazovnih ustanova u njima je ove školske godine zaposleno ukupno 513 nastavnika, a pohađa ih 5164 učenika svih uzrasta. Svakako treba spomenuti i Uniju katoličkih udruga koju čini 13 različitih laičkih molitvenih udruga, kojima su na raspolaganju dva doma za duhovne vježbe, te pet humanitarnih udruga.
Pomalo paradoksalno zvuči da je francuska Kaznena kolonija Cayenne, poznatija kao Đavolji otok, koja je bila u funkciji točno 101 godinu, osnovana na Otočju spasa (otočje čine još dva otoka)! Riječ je o zatvorskom sustavu na nekoliko lokacija otvorenom g. 1852., u koji su dopremani osuđenici iz svih dijelova onodobnoga Drugoga Francuskoga Carstva, tj. Francuske i francuskih kolonija, koje je tada obuhvaćalo gotovo nevjerojatnih 8,6 posto svjetske kopnene površine. Kažnjenici su najprije deportirani u zatvor Saint-Laurent-du-Maroni, u istoimenom drugom po veličini gradu u Francuskoj Gijani, koji danas ima nešto više od 45 tisuća stanovnika. Potom su otpremani na Kraljevski otok, najveći i najzapadniji otok od tri otoka Otočja spasa uz obalu Francuske Gijane, na kojem su uživali umjerenu slobodu, ako se to uopće može nazvati tim imenom. Taj je pojam slobode vrijedio jedino u odnosu na Otok sv. Josipa, gdje su zatvorenici bili zatočeni u samicama, u tišini i mraku, zbog pokušaja bijega ili počinjenih težih prekršaja. Kaznena je kolonija općenito bila poznata po okrutnom postupanju njezinih zaposlenika prema zatočenicima te po teškoj tropskoj klimi i raširenim bolestima, zbog čega je stopa smrtnosti bila oko 75 posto. Osim toga imala je i »Quartier Spécial« (specijalni blok) s giljotinom. Nije zgorega podsjetiti da je Đavolji otok bio namijenjen i za progon političkih zatvorenika, među kojima je najpoznatiji bio kapetan Alfred Dreyfus, francuski topnički časnik židovskoga podrijetla čije su suđenje i osuda 1894. pod optužbom za izdaju postali jedna od najkontroverznijih i najpolariziranijih političkih drama u modernoj francuskoj povijesti. Đavolji je otok konačno zatvoren g. 1953.
