Pri spomenu države Gvajane, smještene na sjeveru Južne Amerike na obali Atlantskoga oceana, koja na zapadu graniči s Venezuelom, na jugu s Brazilom te na istoku sa Surinamom, dobro je riješiti možebitne nejasnoće u nazivlju jer mnogima u sjećanje dolaze također »britanska«, »francuska« i »nizozemska« Gvajana. Naime, Gvajana o kojoj će biti riječi u reportaži, današnjega službenoga naziva Kooperativna Republika Gvajana, sve do neovisnosti g. 1966. bila je poznata kao Britanska Gvajana. Francuska Gvajana, današnjega naziva Francuska Gijana, prekomorski je departman i prekomorska regija Francuske Republike, a pridjev »francuska« nosi još od kolonijalnoga vremena. Nizozemska Gvajana također je kolonijalni naziv današnje Republike Surinam.
Gvajana se sastoji od triju zemljopisnih regija: uske i plodne obalne nizine u kojoj živi većina stanovništva, pojasa bijeloga pješčanoga tla koji je u unutrašnjosti pokriven džunglom i sadrži glavninu rudnih bogatstava zemlje te brdovite unutrašnjosti koja se izdiže prema brazilskoj granici. U vrijeme dolaska prvih Europljana na područje Gvajane oko godine 1500. tu su živjela indijanska plemena Arawak i Carib. Nizozemci su prvi osnovali veća naselja početkom 17. stoljeća, a krajem 18. stoljeća područjem je zavladala Velika Britanija. Ukidanje ropstva 1834. dovelo je do naseljavanja crnaca u urbanim područjima i dolaska najamnih radnika iz Indije, Kine i Portugala za rad na plantažama šećerne trske. Danas stanovništvo čine tri najveće skupine: Indijci sa 50 posto, uglavnom hinduisti, a ima i nešto muslimana, koji uglavnom žive na selu, Afrikanci s oko 40 posto, stanovnici gradova, koji većim dijelom pripadaju kršćanstvu, i američki Indijanci sa 4 – 7 posto. Najvažnije su gospodarske aktivnosti dobivanje šećera iz šećerne trske, potom u manjoj mjeri rudarstvo, vadi se boksit i zlato, te šumarstvo. Glavni je grad Georgetown, službeni je jezik engleski, a sadašnji je predsjednik 41-godišnji Irfaan Ali, prvi muslimanski predsjednik Gvajane.
Od 824 000 stanovnika najbrojnije su protestantske zajednice zajedno s anglikancima: pentekostalci, metodisti, prezbiterijanci, adventisti i dr. sa 54,8 posto, slijede hinduisti sa 24,8 posto, pa rimokatolici, kojih je malo više od 65 000, što je 7,9 posto, zatim muslimani sa 6,8 posto te ostale vjerske skupine Jehovini svjedoci, rastafarijanci i dr. sa 2,6 posto, a nevjernika i neopredijeljenih je 3,1 posto.
Katolici su organizirani u 24 župe i 19 misija, koje pripadaju biskupiji Georgetown, sa sjedištem u istoimenom glavnom gradu. Za vjerski se život brine 38 svećenika, samo dva biskupijska i 36 redovničkih: isusovci, verbiti, benediktinci i scarboro misionari.
Budući da je široj katoličkoj javnosti u Hrvatskoj nepoznato, dobro je spomenuti da je misionarsku zajednicu Scarboro osnovao u Kanadi 1918. svećenik John Fraser s ciljem školovanja i pripreme misionara za djelatnost u Kini, a ime je dobila zbog lokacije koledža u Scarboroughu u kanadskoj provinciji Ontariju. Kako su misionari nakon Drugoga svjetskoga rata bili prisiljen napustiti Kinu, počeli su raditi na Karibima i Filipinima te u Latinskoj Americi i Japanu. Među gvajanskim katolicima, očekivano, vrlo je omiljeno i 46 redovnica: milosrdnica, uršulinka i karmelićanka, a ne smiju se zaboraviti ni četiri redovnička časna brata. Biskupiju sada vodi biskup Francis Dean Alleyne, benediktinac, rođen 1951. u Point-a-Pierreu u državi Trinidad i Tobago. U benediktinski je red stupio 1975., za redovničkoga je svećenika zaređen 1985., a za biskupa Georgetowna imenovan je 2003. Papa Pio XII. uzdignuo je dotadanji apostolski vikarijat Georgtown, osnovan 1837., na rang biskupije g. 1956., koja skupa s još tri sufraganske biskupije pripada metropolijskoj nadbiskupiji Port of Spain u Trinidadu i Tobagu.
Gvajansku prvostolnicu Bezgrješnoga začeća izgrađenu u romaničkom stilu, prilično impozantnu, 60-ak m široku, malo više od 300 m dugačku i više od 23 m visoku, još nedovršenu, blagoslovio je biskup Compton Theodore Galton, isusovac, apostolski vikar tadašnje Britanske Gvajane, g. 1921. Podignuta je na temeljima prvotne male i jednostavne crkve, čiji je temeljni kamen položen 1825. zahvaljujući Katoličkomu odboru, sastavljenu od petero uglednih laika, koji je još 1819. podnio zahtjev gradskim vlastima za gradnju bogoslužnoga prostora. Nažalost, crkva, koja je u međuvremenu postala katedrala apostolskoga vikarijata, uništena je 1913. u požaru, ali je katolički gradonačelnik Georgetowna Francis Dias odmah sazvao sastanak na kojem je odlučeno prikupiti sredstva za novu katedralu. Gradnja sadašnje katedrale trajala je punih 10 godina, granit je dovažan iz dvaju kamenoloma uz najveću gvajansku rijeku Essequibo dugu 1000 km koja utječe u Atlantski ocean, a pijesak s otoka Leguana. Kao zanimljivost, uz katedralnu mogu se spomenuti barem neke župe, npr. Gospe od Gore u Demerari, glavnom gradu istoimene pokrajine s oko 30 000 stanovnika, koja ima čak pet filijalnih crkava. Zatim, s motrišta filijala, župa Uzašašća Gospodinova u New Amsterdamu, gradu udaljenom 100 kilometara od Georgetowna s nešto manje od 20 000 stanovnika, ima filijalu Palmyra koja ima više od 2000 stanovnika, a filijala u Hopetownu na zapadnoj obali rijeke Berbice, koja pripada župi Anđela čuvara u Rosignolu, tek 300 stanovnika. Crkva u Gvajani vodi nekoliko sirotišta i škola, a među njezinim ustanovama organizirano je i Središte sv. Pavla u malom selu Vryheid’s Lust, moderno i funkcionalno zdanje za duhovne obnove, konferencije i susrete, s udobnim smještajima za noćenje.
Iako najraniji početci katoličke prisutnosti u Gvajani sežu u g. 1771., tek 1825. došlo je prvih nekoliko svećenika, među kojima i William Clancy. Njima je tadašnji guverner kolonije Benjamin D’Urban dodijelio zemlju za gradnju crkve u Brickdamu u gradskoj četvrti Georgetowna, mjestu na kojem je i današnja katedrala. Godine 1837. svećenik Clancy imenovan je prvim biskupom vikarijata, a nakon što je dao ostavku 1843., naslijedio ga je Thomas Hynes, dominikanac. Rastu vjerskoga života uvelike su pridonijeli isusovci, koji su stigli 1856., te nešto kasnije uršulinke i milosrdnice preuzevši vodstvo katoličkih škola, kao i karmelićanke čija nazočnost započinje pedesetih.
U sadašnjoj medijskoj slici Gvajane katolički tjednik »Catholic Standard« uživa vrlo velik ugled. Osnovao ga je kao mjesečnik 1905. apostolski administrator onodobne Britanske Gvajane biskup Theodore Galton, isusovac. Nakon gotovo 50 godina počeo je izlaziti kao dvotjednik, 1954., a 1962. postao je tjednik koji izlazi svakoga petka. Tijekom turbulentnoga razdoblja sedamdesetih, osamdesetih i ranih devedesetih pod urednikovanjem, također isusovaca, najprije o. Harolda Wonga, a zatim o. Andrewa Morrisona odigrao je ključnu ulogu u borbi za demokraciju u Gvajani. Tako prepoznat, dobio je čak šest međunarodnih nagrada za borbu za slobodu medija i demokraciju u Gvajani. Uredništvo je sa sadašnjim urednikom Colinom Smithom od 2012. godine tjednik učinilo dostupnim široj javnosti i preko e-izdanja.
