Hrvatskim se čitateljima Island, unatoč činjenici da je prilično izolirana zemljopisnoga položaja u sjevernom Atlantiku, s razlogom baš ne čini manje poznatom zemljom jer je već dulji niz godina u europskoj javnosti prisutan na brojnim područjima. Treba se samo prisjetiti da je npr. njegov glavni grad Reykjavík bio proglašen UNESCO-ovim gradom književnosti g. 2011., da je Island g. 1987. izabran za sastanak američkoga i ruskoga predsjednika o nuklearnim snagama srednjega dometa, da su godinama prisutni na športskim nogometnim, rukometnim i drugim natjecanjima, pa su tako g. 2008. osvojili olimpijsku medalju u rukometu, da redovito sudjeluju na Eurosongu (Pjesmi Eurovizije) itd. No o životu malobrojne Katoličke Crkve vjerojatno se puno manje zna pa se s toga motrišta može opravdati svrstavanje Islanda u »manje poznate zemlje«. Island je 18. otok po veličini na svijetu, smješten u sjevernom Atlantiku između Grenlanda, Norveške i britanskih otoka. Vulkanski je aktivan, oko 10 posto otoka je pod ledom, a unutrašnjost mu je hladna i negostoljubiva pustinja.
Kao zanimljivost treba spomenuti Vatnajökull, najveći islandski ledenjak površine 8100 km2, koji je ujedno najveći ledenjak u Europi. Okružuju ga manji otoci, od kojih su najveći Heimaey, Hrisey, Hjörsey, Grimsey, Flatey, Malmey i Papey. Na Grimseyu se nalazi istoimeno najsjevernije naseljeno mjesto Islanda s tek 90-ak stanovnika i malenom zračnom lukom. Glavni i najveći grad je Reykjavík koji s njegovim okolnim područjem nastanjuje više od dvije trećine ukupnoga stanovništva. Među većim gradovima su Keflavík, u kojem se nalazi nacionalna zračna luka, i Akureyri. Prema statističkim podatcima s kraja prošle godine Island je imao 375 000 stanovnika, od kojih su sa 95 posto najbrojniji Islanđani, potomci skandinavskih Vikinga i keltskih doseljenika koji su došli iz Irske i Škotske potkraj IX. i početkom X. st. Slijede Šveđani, Angloamerikanci, Poljaci, Britanci, Nijemci, Filipinci, Norvežani, Rusi i ostali. Službeni je jezik islandski, jedan iz skupine sjevernogermanskih jezika, ali većina stanovništva govori i jedan strani jezik. Službena je valuta islandska kruna, turizam je najvažnija gospodarska grana sa 33 posto BDP-a u 2019., uz bok su mu taljenje aluminija, proizvodnja električne energije, u kojoj je po glavi stanovnika prvi u svijetu, te ribarstvo i srodna gospodarska područja. Island je dugo bio pod upravom i pod vlašću Norvežana i Danaca, sve do 1918., kada je stekao samostalnost, a današnja je republika uspostavljena g. 1944. Po političkom je ustrojstvu parlamentarna republika, u kojoj je izvršna vlast (vlada) odgovorna zakonodavnoj vlasti (parlamentu). Sadašnji je predsjednik 53-godišnji Gudni Thorlacius Jóhannesson, koji je na tu dužnost izabran 2016. te ponovno 2020. s čak 92,2 posto glasova.
Svi Islanđani uživaju ustavom zajamčene vjerske slobode iako Crkva i država nisu odvojeni jer je ustavom propisano da je Evangelička luteranska Crkva Islanda državna Crkva kojoj pripada 64 posto stanovništva. Među ostalim kršćanskim Crkvama i zajednicama, kojih je zajedno 12 posto, katolika je 4 posto i ostalih 3 posto. Neopredijeljenih i ateista je 21 posto.
Oko 15 tisuća katoličkih vjernika organizirano je u jednu biskupiju sa sjedištem u islandskoj metropoli Reykjavíku, osnovanu 1968. na temeljima prvotne apostolske prefekture iz 1923., a potom apostolskoga vikarijata iz 1929. Okupljaju se u službeno utemeljenih osam župa te još 17 filijalnih crkvica i kapelica, od kojih su im neke ustupile luteranske zajednice. Crkva Krista Kralja u Reykjavíku, pokraj koje je i biskupsko sjedište, župna je i katedralna crkva. To je najstarija župa utemeljena 1860. kao misijski ured za cijelu zemlju, a katedrala je uzdignuta na rang bazilike, jedine u cijeloj Skandinaviji. Za razliku od nje najmlađa je župa sv. Franje Asiškoga osnovana 2018. u gradiću Stykkishólmuru s oko 1200 stanovnika na poluotoku Snaefellsnesu. U Hafnarfjörduru, 10-ak km južno od Reykjavíka, trećem gradu po broju stanovnika, kojih je u toj luci oko 30 tisuća, nalazi se župa sv. Josipa utemeljena 1926. Tamo su također od 1984. sestre karmelićanke, pomažući, dakako, u pastoralu, ali i u odgoju djece. Grad je poznat i po godišnjem Vikinškom festivalu. Župa sv. Marije, osnovana 1985., na južnoj je strani otoka, a župa sv. Petra, što je već spomenuto, na sjeveru. Godine 2007. započela je svoj povijesni hod župa sv. Torlaka na istoku u Reydarfjörduru, u kojem se nalazi i kapucinski samostan. Na jugozapadu otoka u Ásbrúu kod Reykjanesbaera župa je sv. pape Ivana Pavla II., koji je posjetio Island 1989., a sv. Ivana u Ísafjörduru na zapadu.
Sadašnji biskup Reykjavíka je 59-godišnji David Bartimej Tencer, kapucin, rođen u Novoj Bani u Slovačkoj, koji je za svećenika zaređen 1986. u Banskoj Bistrici. Nakon toga je studirao na Sveučilištu »Antonianum« u Rimu, u kapucinskoj je provinciji obavljao nekoliko odgovornih dužnosti, a 2004. otišao je u pastoralnu ispomoć na Island, gdje je 2015. imenovan biskupom. U dušobrižničkoj mu službi pomaže 16 svećenika, jedan stalni đakon i 33 redovnice. Po četiri su svećenika iz Poljske i Slovačke, po dva iz Irske i Argentine, po jedan iz Češke, Njemačke, Francuske i Filipina te jedan domaći Islanđanin. Među njima je pet redovnika: dva kapucina, dva člana Instituta utjelovljene Riječi, kratice – IVE, i jedan premonstrant (norbertin). Uz islandski, liturgiju slave i na španjolskom, engleskom, poljskom i litavskom jeziku. Zbog raštrkanosti katolika diljem otoka osjeća se potreba za svećenicima, no povremeno im u tim ledenim prostranstvima na tom području »zasja sunce«, kao primjerice prošle godine kada se poljski svećenik Piotr Majtyk javio biskupu Tenceru sa željom da dođe u njegovu biskupiju.
Osim spomenutih karmelićanka na Islandu djeluje još nekoliko ženskih redovničkih zajednica: Misionarke ljubavi otvorile su kuću u Reykjavíku 1996., Poljske sestre stigle su u župu Krista Kralja u Reykjavík 2019., gdje su posebice angažirane među poljskim doseljenicima, a Službenice Gospodnje i Djevice Marije od Matare od dolaska g. 2004. posvetile su se katehizaciji djece u Hafnarfjörduru i Stykkishólmuru. Unatoč nesklonim povijesnim okolnostima, u kojima je katolištvo bilo stavljeno izvan zakona, a njegovo svećenstvo zabranjeno više od tri stoljeća, katoličko sjeme donosi plodove, što se vidi iz činjenice da je 1950. bilo samo 450 vjernika.
Da nikoga ne treba čuditi susret s predstavnikom roda hrvatskoga i u najudaljenijem kutku svijeta, pa tako i na Islandu, svjedoči i s. Celestina Gavrić, članica Hrvatske provincije družbe sestara karmelićanka Božanskoga srca Isusova. Bosanka stalnoga osmijeha na licu, rođena u župi Pećine kod Novoga Travnika, odlučila je postati misionarka, što joj je omogućeno g. 1985., kada je sa skupinom susestara otišla u Brazil, a nakon toga 2001. na otok potomaka skandinavskih Vikinga i keltskih doseljenika. Tiho i samoprijegorno djeluje na sjeveru zemlje, u trećem po veličini gradu na Islandu – Akureyriju, u tamošnjoj prostranoj župi sv. Petra apostola, gdje sa susestrama iz karmelskoga samostana pomaže u pastoralu, dječjem vrtiću, staračkom domu i sirotištu. Liturgijska slavlja, o kojima ona također vodi brigu, osim u župnoj crkvi, organiziraju se i u 40-ak km udaljenoj kapelici u Dalviku te u nekoliko luteranskih crkava.
