Iako s vlastitom zastavom i himnom, Tokelau je teritorij u južnom Tihom oceanu ovisan o Novom Zelandu. Po mnogočemu je doista rijetko zanimljiva zemlja. Naime, površina mu je tek 10 četvornih kilometara i na njoj živi 1400 stanovnika. Sastoji se od tri tropska koraljna atola (svaki se atol sastoji od niza otočića povezanih s grebenima koji okružuju lagunu): Atafu, Nukunonu i Fakaofo, ima četvrtu najmanju populaciju od bilo koje suverene države ili ovisnoga teritorija na svijetu, ima najmanju ekonomiju s godišnjom kupovnom moći od oko 1000 američkih dolara ili 674 eura po stanovniku, ali je prva na svijetu u obnovljivim izvorima energije, tj. sa stopostotnim solarnim pogonom. Oko 45 posto njezinih stanovnika rođeno je u inozemstvu, uglavnom na Samoi ili Novom Zelandu, uopće nema glavnoga grada jer on rotira svake godine između tri atola, kao ni dugovječnijega stalnoga poglavara jer se on bira svake godine. Jednako tako nema ni zračnu luku pa stanovnici jednom u dva tjedna mogu brodom do Apije, čije putovanje traje oko 24 sata. Tokelau leži otprilike na sredini između Havaja i Novoga Zelanda i oko 500 km sjeverno od Samoe. Službeni je jezik tokelauanski i engleski, a valuta, očekivano, novozelandski dolar.
Pomalo je nevjerojatna, ali istinita priča o prvom dodiru Tokelauana s katolištvom, u kojem je ključnu ulogu imao razorni uragan koji je pogodio atol Fakaofu četrdesetih godina 19. stoljeća. Naime, točan datum nije siguran jer je taj dio povijesti sačuvan samo u usmenim predajama. Većina je stanovništva napustila uništene domove i krenula u osam kanua kako bi potražila utočište u Nukunonuu, ali su zbog nespretnosti skrenuli s puta. Naposljetku su dva kanua stigla do otoka Wallisa, gdje su tokelauanski izbjeglice, među ostalim, došli u kontakt i s francuskim svećenicima maristima te su nakon nekoga vremena prigrlili katolištvo. Početkom šezdesetih biskup Pierre Bataillon u Wallisu, čuvši za posljedice nekoliko kasnijih uragana u Tokelau, naručio je brod da isplovi iz Apije sa 16 000 kokosa kako bi ublažio glad i osigurao hranu za Tokelauance. Jedan od prvih tokelauanskih obraćenika Justin Takua, poglavar Nukunonua, sa skupinom sunarodnjaka tom se prigodom vratio u Tokelau i oni su postali prvi katolički misionari svomu narodu. Redovnik, također marist, o. Aloys Elloy, koji će kasnije biti biskup Apije, čuvši za posijano katoličko sjeme na atolima Tokelaua, otišao je 1863. na Fakaofu, gdje je krstio jednu odraslu osobu i dvoje djece te 12 osoba na Nukunonu. Otad ih je s vremena na vrijeme posjećivao svećenik, a oni su povremeno plovili u Apiju, gdje bi se krstili. Tako je bilo sve do osamdesetih godina 20. stoljeća, kada je stigao stalni svećenik u Tokelau. Vrijedi istaknuti da su g. 1949. Sestre misionarke Marijine družbe, kratice SMSM, pokrenule na Nukunonu školu sv. Ivana Bosca koju su vodile 21 godinu. Njihov su rad nastavile Sestre Gospe od Nazareta do 1994., kada su djeca počela pohađati državnu školu, koja danas ima stotinjak učenika.
Tokelau je sa 1400 stanovnika 99,9 posto kršćanski, što je svojevrsni fenomen, a tek 0,1 posto sljedbenici su duhovnoga pokreta new agea. Većinska je Kongregacijska kršćanska Crkva Samoe sa 58,9 posto udjela u stanovništvu, slijede katolici sa 38,2 posto te pripadnici ostalih kršćanskih Crkava i zajednica sa 2,8 posto, od kojih su najbrojniji prezbiterijanci.
Kao što je spomenuto, Tokelau se sastoji od tri koraljna atola: Atafu, Nukunonu i Fakaofo. Katolici u velikoj većini naseljavaju Nukunonu, na kojem se nalazi župna crkva, u kojoj se mise slave na engleskom, ali povremeno i na španjolskom. Manjim dijelom katolici su i na atolu Fakaofu na kojem također imaju svoju crkvu. Kongregacionisti u većini nastanjuju Atafu, ali i Fakaofu, na kojem se nalazi i jedina prezbiterijanska crkva.
Misija »Sui iuris u Tokelau« osnovana je 1992. i sufraganska je misija nadbiskupije Samoa-Apia čije je sjedište u gradu Apiji u otočnoj državi Samoi.
Da nije nimalo lagano biti župnik na »jednom od najizoliranijih mjesta na svijetu«, kako se često naziva Tokelau, svjedoče tek dva odvažna svećenika koja su dosad stalno boravila na atolima. Prvi i dugogodišnji superior misije bio je Patrick Edward O’Connor, koji je s tamošnjim vjernicima dijelio svagdašnjicu pune 22 godine, od 1992. do 2011. Rođen je 1957. u gradu Mastertonu na novozelandskom jugu, studirao je kao kandidat nadbiskupije Wellington teologiju u bogosloviji sv. Križa u Dunedinu. Za svećenika je zaređen 1957., a 1987. odlučio je otići među vjernike na tihoocenaskim atolima, gdje je djelovao kao stalni rezidencijalni župnik, a u pastoralnim obvezama ništa mu se nije promijenio g. 1992. kada je imenovan superiorom misije. Zbog zdravstvenih razloga vratio se na Novi Zeland, gdje je u Domu milosrđa sv. Josipa u Silverstreamu preminuo 2014.
Njega je naslijedio o. Oliver Pugoy Aro, član Misijske filipinske zajednice, kratice MSP, koji je u to vrijeme također bio jedini svećenik u Tokelauu. Za svećenika je zaređen 1997., a superiorom Tokelaua postao je 2011. Bio je nastanjen na atolu Nukunonuu sve do 2015. kada se povukao s te dužnosti, no iako nije dugo boravio, zbog zasluga je imenovan »superior emeritusom«. Prije odlaska organizirao je veliku proslavu 150 godina katolištva u Tokelauu uz sudjelovanje dotad najvećega mnoštva katoličkih vjernika s apostolskim nuncijem za Pacifik nadbiskupom Martinom Krebsom.
Nakon o. Aroa za superiora je 2015. imenovan nadbiskup nadbiskupije Samoa-Apije Alapati Lui Mata’eliga, što znači da Tokelau ponovno nema stalnoga svećenika. Rođen je 1953. u selu Sataui na otoku Savai’iju u državi Samoi, za svećenika je zaređen 1977., a za nadbiskupa 2003. Poznat je po žestokoj osudi 2001. privremenoga predsjednika samoanske vlade Tuiaepa Aiona Sailelea Malielegaoija koji je nakon demokratskih izbora odbijao prepustiti vlast. Nadbiskup, kada mu to dopuštaju obveze jer vodi brigu o pedesetak župa s oko 200 tisuća vjernika i sedamdesetak svećenika u nadbiskupiji, povremeno za veće blagdane osobno odlazi u Tokelau ili pošalje kojega svećenika, no za redoviti liturgijski život, dakako bez misnih slavlja, skrbe se dvojica stalnih đakona Pio Tuia na Nukunonu i Halehio Lui na Fakaofu. Obojica su, razumije se, jednako važni, no zanimljiv je nukunonuonski đakon punoga imena Faipule Pio Iosefo Tuia, kojemu je engleska, samim time i novozelanska, kraljica Elizabeta II. dodijelila Novozelandski orden za zasluge zbog političkih, gospodarskih, kulturnih i odgojnih zasluga u lokalnoj sredini. Npr. šest je puta bio biran za šefa vlade Tokelaua, kojega naizmjenično bira svaki od tri atola. Osim toga, pod Tuijinim vodstvom Tokelau je u studenom 2011. postao jedan od osnivača »Polynesian Leaders Groupa«, regionalne skupine namijenjene suradnji na raznim pitanjima uključujući kulturu i jezik, obrazovanje, odgovore na klimatske promjene te trgovinu i ulaganja.
