KATOLICI U MANJE POZNATIM ZEMLJAMA SVIJETA Wallis i Futuna – francuski teritorij 22 000 km udaljen od Pariza

Jedan u nizu prekomorskih teritorija Francuske je Zajednica otoka Wallis i Futuna, skraćeno Wallis i Futuna, u Tihom oceanu između Nove Kaledonije i Tahitija, udaljen 22 000 km od Pariza. Sastoji se od tri vulkanska otoka. To su Wallis površine 96 km², Futuna jugozapadno od Wallisa sa 64 km² i Alofi sa 28 km². Wallis je ime dobio po engleskom istraživaču Samuelu Wallisu iz 18. st. i danas ga naseljava oko 8500 stanovnika, Futuna ih ima oko 2500, a Alofi je nakon 1840. nenaseljen.

1 od 9

Glavni je grad Mata’utu na otoku Wallisu, koji je ujedno najnaseljeniji otok, dakako i administrativno središte s oko 1120 stanovnika, bolnicom i međunarodnom zračnom lukom nedaleko od obližnjega mjesta Hihifa. Administrativna podjela otoka prilično je neuobičajena jer je Wallis podijeljen u tri okruga: najmnogoljudniji Mua te Hahake i Hihifo, a cijelo područje još tradicionalno pripada kraljevstvu Uvea, koje ima i vlastitoga kralja Patalionea Kanimou. Futuna je podijeljena na dva kraljevstva s njihovim glavnim gradovima: Sigave na zapadu sa 1275 stanovnika, čiji je kralj Eufenio Takala i glavni grad Leava, i Alo na istoku s nešto više od 1200 stanovnika i glavnim gradom Mala’eom i kraljem Linom Leleivaijem. Kraljevi su članovi Teritorijalne skupštine koja donosi odluke skupa s još tri izabrana člana i visokim namjesnikom. Službeni jezik u zemlji je francuski s uporabom domaćega walliskoga i futuanskoga kreolskoga narječja. Razina gospodarskoga razvitka, unatoč nemaloj financijskoj pomoći Francuske, može se naslutiti iz činjenice da su voda i struja instalirani na otocima tek g. 1990. iako si i danas popriličan broj obitelji ne može priuštiti struju. Turizam se smatra ključnim za gospodarstvo, ali ovisi o neredovitim zračnim vezama. Na Wallisu se nalaze dva mala hotela i tri, četiri restorana, a na Futuni uopće nema hotela. U glavnom gradu postoji jedan supermarket, ali opskrba stanovništva prilično je dobro uređena jer svako selo ima malu trgovinu koju vodi lokalna obitelj.

Otoke su otkrili Nizozemci i Britanci u 17. i 18. st., ali su ih kasnije naselili Francuzi te su 1917. pripojeni Francuskoj i pretvoreni u francusku koloniju. Godine 2003. otočje je dobilo poseban status prekomorskoga područja, čiji je politički sustav »prenesena parlamentarna ovisnost«, što konkretno znači da je vrhovni državni poglavar predsjednik Republike Francuske, trenutačno Emmanuel Macron, kojega predstavlja od siječnja 2021. visoki namjesnik Hervé Jonathan.

Pastoralni su zahtjevi u, iako ne brojnim, vjerničkim zajednicama bili prilično veliki, što je uočio nekadašnji biskup (od 1974. do 2005.) Lolesio Fuahea, koji je znao da će molitve klauzurnih karmelićanka biti najbolja potpora tamošnjoj mjesnoj Crkvi. Zato je na njegov poziv 1. listopada 2003. šest sestara karmelićanka stiglo u Wallis iz samostana Vailima na otočkoj državi Samoi. Njihov novi karmel na vrhu je brda Mont Holou u predjelu Halamaitai na nadmorskoj visini od 98 metara, a molitvena je zajednica međunarodna: poglavarica je Novozelanđanka, dvije su redovnice Samoanke, a tri domaće Wallizijanke.

Podatci nekoliko svjetski uglednih ustanova govore da Wallis i Futuna imaju čak 99 posto katolika, no katolički su podatci nešto manji jer donose broj od 10 450 katolika među 10 950 stanovnika, što je 95,4 posto. Biskupijsko je središte u glavnom gradu Mata’utuu na otoku Wallisu, u kojem je i katedrala Gospina uznesenja, širine 20 m, a duljine 60 m, čija je gradnja započela 1952., a dovršena je 1959. Uz katedralnu župu ustrojeno je još pet župa, na Wallisu tri: Hahake, Hihifo i Mua, te jedna misija Lano, a na Futuni dvije: Alo i Sigave, te dvije misije: Kolopelu i Poi. U pastoral je uključeno devet svećenika, od kojih je pet biskupijskih i četiri redovnika marista, jedan stalni đakon, šestorica redovničke časne braće laika, 31 redovnica i 44 laika katehista. Sve su redovnice članice kongregacije Sestara misionarki Družbe Marijine, poznate kao mariste, kratice S.M.S.M., koju je osnovala Françoise Perroton u francuskom Lionu u drugoj polovici 19. st. Ona je kao učiteljica u službi građanske obitelji u Lyonu, u 47. godini pročitala pismo dviju žena, Susane i Amelije, s otoka Wallisa, koje mole da im dođu redovnice zbog velikih katehetsko-prosvjetno-odgojnih potreba djece i mladih. Nakon 11 mjeseci teškoga i iscrpljujućega plovidbenoga putovanja iskrcala se s broda g. 1854. na Futuni, gdje je u Kolopeluu započela svoj obrazovni rad, a četiri godine kasnije – 1858. stigle su joj u ispomoć još tri susestre iz Francuske. Ostala je tamo do svoje smrti 9. kolovoza 1873., a njezina je zajednica Sestara misionarki Družbe Marijine službeno priznata u Crkvi tek 30. prosinca 1931. Danas više od 500 redovnica djeluje na pet kontinenata u 27 zemalja, organiziranih u sedam provincija: Južni Tihi ocean, Australija, Oceanija (koja uključuje Novu Kaledoniju, Vanuatu te Wallis i Futunu), Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Euroafrika i Italija – Ruanda. Biskupiju Wallis i Futuna, koja je pod Kongregacijom za evagelizaciju naroda, vodi domaći sin zanimljiva životnoga puta biskup Susitino Sionepoe. Rođen je 1965. u selu Vaitupuu s 400-tinjak stanovnika u okrugu Hihifo na sjeveroistočnoj obali otoka Wallisa. Nakon završene osnovne škole u rodnom kraju pohađao je malo sjemenište u Novoj Kaledoniji, a filozofiju i teologiju diplomirao je na bogosloviji u Fidžiju. Stupio je u redovničku zajednicu marista 1989., za svećenika je zaređen 1993., za biskupa Wallisa i Futune 2019. Ta je otočka biskupija osnovana 1966. na temeljima vikarijata iz 1935. i sufraganska je biskupija, skupa s biskupijom Port-Vila na otoku Vanuatuu, nadbiskupije Noumea u Novoj Kaledoniji.

Bez lika i djela sv. Petra Chanela teško je objektivno govoriti o Katoličkoj Crkvi na otocima Wallis i Futuna ne samo zato što je među prvima počeo naviještati radosnu vijest na tom području, nego što je i vlastiti život dragovoljno položio za ostvarenje toga cilja. Rođen je 1803. u zaseoku La Potiere u općini Montrevel-en-Bresse, u istočnofrancuskoj pokrajini Ain, kao peto dijete u obitelji osmero djece. Kao dijete bio je pastir, školovanje je započeo u maloj školi koju je organizirao lokalni župnik, a nastavio u Crasu na jugoistoku Francuske pod skrbništvom svećenika iz tamošnje opatije. Završio je malo sjemenište u Meximieuxu, a veliko u Brou 1824. Za svećenika je zaređen 1827. Pastoralno je djelovao u župama u Ambérieu-en-Bugeyu i Crozetu, nakon čega je osjetio silnu želju za misijama. Stoga je 1931. pristupio misijskoj družbi maristima te sa skupinom redovničke subraće na Božić 1836. isplovio brodom iz Francuske. Nakon godinu dana s još jednim subratom iskrcao se na otok Futunu, gdje je uz dopuštenje tamošnjega kralja Niulikina započeo samoprijegoran misonarski rad. Međutim, kada je kraljev sin zatražio krštenje, kralj se pobojao da će kršćanstvo potkopati njegov autoritet velikoga svećenika i kralja te naredio domaćemu vraču i poznatomu ratniku Musumusuu da »riješe« problem. Oni su to vrlo efikasno i u to doba uobičajeno učinili – sa skupinom naoružanih ratnika provalili su u Chanelovu kolibu i ubili ga 28. travnja 1841. Blaženim ga je proglasio papa Lav XIII. 17. studenoga 1889., a svetim Pio XII. 12. lipnja 1954. Budući da je prvi mučenik Oceanije, proglašen je i njezinim zaštitnikom.