»Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. Još do jučer mnoge geste, pojedine riječi i znakovlja kojima smo se oholo koristili sada, u vrtlogu smrti, postali su jasniji«, emocionalno su teške riječi Siniše Glavaševića koje smo mnogo puta čitali i čuli, pogotovo u studenom kada se prisjećamo žrtve branitelja i žitelja grada heroja Vukovara. Mi mladi koji smo djeca poslijeratnoga razdoblja i kojima je rat još uvijek češće blijeda uspomena iz djetinjstva, koncept iz povijesti, filma i kulture i tek puka vijest na ekranu, ne možemo se poistovjetiti s emocionalnom težinom koju on donosi, ali možemo pojmiti, razmišljati i razgovarati o žrtvi koja je podnesena kako bismo mi imali mirno djetinjstvo, život i slobodnu budućnost. O nošenju s ratom mnogo imaju reći i crkveni otci, tako da smo se u ovom broju rubrike »Mladi mladima« posvetili crkvenomu nauku o ratu, o našoj novinarskoj profesiji u ratnim okolnostima – sve sa sjećanjem i podsjetnikom na dan okupacije Vukovara. Pišemo vam o spomenutom nauku Katoličke Crkve o ratu i o njezinu pogledu na (ne)postojanje pravednoga rata, a istražili smo i temu ratnoga novinarstva, izazova izvještavanja s bojišnice. Isto tako vam pišemo o desenzibilizaciji poimanja ratnih zbivanja u današnjem novinarskom izvještavanju. Dio rubrike posvetili smo i našim poznatim novinarima Domovinskoga rata, ponajviše Siniši Glavaševiću, i značenju međunarodne novinarske nagrade Premio Brajnović a la communicacion koja mu je dodijeljena posmrtno. Tekstove smo posvetili i izvještavanju katoličkih medija – u nas i u svijetu – o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, o često namjerno iskorištenoj manipulativnoj ulozi medija, pri čemu takvo nasilno izvještavanje poprima ulogu oružja. Posljednju temu posvetili smo novinarstvu mira, konceptu, novinarskoj i uredničkoj filozofiji koja je primjenjiva na svakodnevni novinarski posao, a ne samo u ratnim vremenima.
U ratno vrijeme mediji imaju veoma važnu ulogu. Njihov se društveni utjecaj povećava, a time i zahtjevi za odgovornim ponašanjem novinara. Novinarska etika, koja se i u vremenu mira temelji na istinitosti, točnosti i nepristranosti, u krizna vremena postaje osobit imperativ. Za Domovinskoga rata hrvatski su novinari nastojali potaknuti domoljublje i ojačati moral hrvatskoga stanovništva, a važnu ulogu u tome imao je dakako i katolički tjednik Glas Koncila, koji je za vrijeme Domovinskoga rata redovito izvještavao o nedaćama i stradavanjima hrvatskoga naroda, nastojeći informirati svoje čitatelje i promicati domoljublje. Nije poticao mržnju prema neprijatelju niti je posezao za neprimjerenim fotografijama stradalih kako bi se šokirali čitatelji. Dapače, pozivao je na mir i prestanak rata, poticao domoljublje i nastojao održati moral Hrvata.
Tako su novinari i urednici ovoga tjednika beskompromisno slijedili načela svoje struke, ali i katoličke i općeljudske vrijednosti. U Glasu Koncila čitatelji su mogli pronaći informacije o aktualnim zbivanjima, kao i pozive na mir u skladu s katoličkim naukom. Katolički mediji u Hrvatskoj i u svijetu ključni su za informiranje o događajima važnim Katoličkoj Crkvi i katolicima. Međutim, oni imaju i važnu ulogu ispunjavanja i očuvanja etičkih zahtjeva novinarske profesije koji se često zanemaruju pod pritiskom profita. Danas primjećujemo tendenciju medija da prenose neprimjerene i neetične prikaze vojnika i civila u ratu. Cilj je takvih prikaza u medijima šokirati publiku na štetu dostojanstva prikazanih ljudi. Stoga očuvanje ljudskoga dostojanstva mora biti osnovi uvjet koje novinarstvo ispunjava. U kriznim vremenima, osobito u ratu u vlastitoj domovini, važno je osigurati profesionalnost novinarskoga rada kako bi se izbjegle manipulacije ionako traumatiziranim čitateljima. Glas Koncila je u tome i uspio pozivajući na mir i domoljublje u skladu s naukom Crkve i etičkim zahtjevima profesije.
Rat kao stanje sukoba u kojem se oružjem nastoji postići nešto svakako nikad ne može biti ničim opravdan. To je zasigurno osjetljivo razdoblje u kojem dolaze u pitanje osnovne ljudske vrijednosti i borba za njih. Katolička Crkva ima jasno stajalište za to nemilo stanje, koje se nažalost događa u svijetu i danas. Točnije, svoje mišljenje o pravednom ratu i ratu općenito Katolička je Crkva iznijela u Katekizmu Katoličke Crkve.
Crkva prije svega zagovara izbjegavanje rata kako bi se svaki ljudski život zaštitio od zla i nepravde. Kao ključ uspjeha u tom naumu jest, kao i za sve u životu, molitva, ali i pozitivno djelovanje koje će spriječiti rat. Pouzdanje u Boga i njegovo milosrđe nada su narodu ili skupini ljudi koji se nalaze u ratu ili se nalaze u njegovu začetku. Također se navodi da bi svi građani i sva vlast trebali uložiti napore kako bi se izbjegao rat.
Čovjekova grješna narav uzrok je nastanku rata i svakojakim posljedicama koje čovječanstvo trpi zbog rata. Nepravda, prekomjerne nejednakosti gospodarstva i društva, zavist, nepovjerenje i oholost izdvajaju se kao glavni pokretači ratova. Ali kao što nas i Bog podsjeća da je ljubav između nade i vjere najveća, tako je ona najveća i u izbjegavanju rata jer ljubav nadvladava nasilje kojim je prožeto ratno stanje.
Crkveni otci ističu da je svaki čovjek dužan postupati po građanskim zakonima samo onoliko koliko su ti zakoni u skladu s moralom. Nadalje ističu da za vrijeme rata vrijedi isključivo ćudoredni zakon kojim se među ostalim nalaže da protivnim stranama u ratu nije dopušteno sve raditi. U Katekizmu se naglašava da se svi moramo truditi zaustaviti rat koji za sobom nosi nepravdu i zlo te se zazivom »Od kuge, gladi i rata oslobodi nas, Gospodine«, utecimo Gospodinu.
Hrvatski blaženik Alojzije Stepinac u svojim propovijedima zaključuje da do ratnoga stanja u svijetu dolazi zbog nepoštovanja deset Božjih zapovijedi i svetih riječi evanđelja. Bl. Stepinac upozorava na rat kao Božju kaznu zato što narodi ne žele priznati Božji autoritet iznad svega. Zato povjerujmo riječima Isusa Krista da ljubimo svoje neprijatelje te da molimo za svoje progonitelje jer jedino tako možemo izbjeći ratove.
Siniše Glavaševića
Život bez medija postao je nezamisliv. Naši pametni telefoni nerijetko su prva stvar za kojom posežemo kada se budimo, ali i zadnja stvar kojom se koristimo prije odlaska na počinak. Hrvati su slične medijske navike imali i tijekom Domovinskoga rata kada su, prema pričama onih koji su te strahote rata doživjeli, imali konstantno uključene radijske prijemnike kako bi pratili zbivanja s brojnih ratišta diljem Lijepe Naše. Novinarski posao, koji je i u normalnim okolnostima zahtjevan, u ratu je postao veoma stresan, ali i opasan, pa su neki medijski djelatnici položili i vlastite živote obavljajući svoje izvjestiteljske zadatke. Usprkos stresu i životnoj ugroženosti, brojni od njih ostali su i dalje vjerni temeljnim načelima novinarske profesije te su danas oličenje istine i herojstva.
Jedan od najpoznatijih ratnih izvjestitelja svakako je Siniša Glavašević koji je zbog svoga plemenitoga i neustrašivoga djelovanja tijekom krvave agresije na Vukovar posmrtno dobio uglednu španjolsku novinarsku nagradu Premio Brajnović a la communicacion, koja se dodjeljuje novinarima zaslužnima za obranu dostojanstva ljudske osobe i temeljnih životnih vrijednosti u čast našemu znanstveniku i književniku Luki Brajnoviću. Glavaševićeva izvještavanja često su bila jedini izvor informiranja o aktualnim zbivanjima u Vukovaru, a njegove priče, od kojih je najpoznatija »Priča o gradu«, podizale su moral i nadu Vukovarcima te Hrvatima koji su u tim trenutcima doživljavali nezamisliv strah skrivajući se u podrumima i skloništima. Međutim, njegov rad pratile su i neprijateljske snage, koje su ga odvele iz vukovarske bolnice te ga krvnički pogubile u masovnoj grobnici na Ovčari. No istina je neuništiva i uvijek pronađe put kako bi izišla na vidjelo. Isto su tako i brojni novinari tijekom rata bili neustrašivi u potrazi za istinom, a Siniša Glavašević simbol je svih njih – novinara koji ostaju vjerni istini, pa čak i pod cijenu vlastita života.
Ratno novinarstvo kao jedna od posebnih vrsta novinarstva i danas se suočava s mnogobrojnim izazovima. Novinari vrlo često svoj život stavljaju na kocku kako bi druge izvijestili o ratnim zbivanjima. No mediji ponekad zloupotrebljavaju ratna zbivanja pa posežu za dramatičnim snimkama.
Novinari koji izvještavaju o ratnim zbivanjima vrlo često vlastiti život dovode u opasnost kako bi pružili što aktualnije informacije. Naime, brojni napadi na novinare, njihova uhićenja, ali i ubojstva u ratom zahvaćenim područjima, rizici su s kojima se ratni izvjestitelji susreću svakodnevno. Stoga novinare kao ratne izvjestitelje smatramo svojevrsnim herojima. Međunarodna federacija novinara zbog takvih je problema objavila Priručnik za ratne izvjestitelje 1990. godine u kojem ističe da je život svakoga novinara važniji od reportaže, ali i da treba u potpunosti izbjegavati pristranost. No kada govorimo o ratnom izvještavanju, treba prikazati i drugu medijsku stranu. Zapravo, mediji na ekstremnim sadržajima propagiraju, profitiraju i desenzibiliziraju posežući za nekim dramatičnim snimkama kao što su snimke djece koja plaču, ranjene ili poginule djece… Upravo takvim izvještavanjem nastoji se utjecati na svijest publike da bismo počeli osjećati i na neki način shvaćati ono s čime se svatko od nas može suočiti svakoga trenutka. No i taj utjecaj na pobuđivanje svijesti i osjećaja je prolazan. Nerijetko zaboravimo na ono što se dogodilo ili o čemu se izvještavalo prije nekoliko dana ili tjedana.
Međutim, uzimajući u obzir opasnosti i probleme ratnoga izvještavanja, valja naglasiti da je temeljni cilj ratnoga novinarstva izvještavati objektivno o ratnim zbivanjima, a ne njima kontrolirati javno mišljenje. Također, važno je da svaki izvještaj bude nepristran, ali i da uvijek sadrži što više provjerenih izvora i potkrijepljene dokaze, bez širenja svojevrsne propagande.
U razgovoru s mladima često možemo čuti kako više uopće ne prate vijesti, a kao jedan od razloga ne libe se navesti »konstantu negative« koja je prisutna u medijskom informativnom prostoru. Pogotovo u ovom razdoblju pandemije, koje obilježavaju i prirodne nepogode, crna kronika redovito je uvodna vijest mnogih medija. Takvo novinarsko izvještavanje, ako sadržaje ne pratimo redovito i s kritičkim odmakom, može stvoriti potpuno krivu percepciju stvarnosti, ali i prisilno preoblikovati novinarski posao u izvještavanje o užasima, a ne o vijestima. Današnjemu medijskomu prostoru kronično nedostaje pozitivna ili barem umjerena nota, optimizam i »dobri stari bravado« koji će na kraju svakoga dana prosječnoj djevojci ili mladiću u ovim trenutcima pokazati da svjetlost na kraju tunela postoji te da je sve bliža.
Novinarstvo mira nije znanstvena fantastika niti je novostvoreni pojam koji se tek treba oformiti u novinarskom izričaju. Papa Franjo još je 2018. povodom 52. svjetskoga dana sredstava društvene komunikacije svojom porukom »Istina će vas osloboditi« istaknuo problem lažnih vijesti, u kojoj se ističe i Papina reakcija na ponašanje i izvještavanje moderne medijske industrije koja više ne obavlja svoju primarnu funkciju pravodobnoga, istinitoga i točnoga izvještavanja, nego nerijetko plasira poluproizvode »šok-faktora« koji ne zadovoljavaju ni jednu potrebu publike, osim one zabavne. Papa Franjo nije prvi koji poziva na novinarstvo mira. Jedan od autora koji su u posljednjem desetljeću ponovno popularizirali ideju novinarstva mira (mirovnoga novinarstva) britanski je novinar Jake Lynch, koji ga vidi kao posebnu vrstu novinarske i uredničke filozofije i načina izvještavanja kojima se publici daje mogućnost promatranja vrijednosti nenasilnih odgovora u konfliktnim situacijama. Ta »doktrina« pravo je osvježenje u današnjim medijima – daje šansu miru, odstupa od ustaljenoga konfliktnoga novinarstva i u središte vraća istinitu, točnu, novu i pravodobnu informaciju koja je originalni i najbolji novinarski proizvod. A takva načela rada pronalazimo i u Bibliji, u riječima Krista i apostola koje možemo smatrati nekom vrstom novinara. A glavna je poruka o kojoj su izvještavali uvijek mir, ljubav, prihvaćanje, »okretanje drugoga obraza« i iznad svega – istina.
Mediji imaju velik utjecaj u oblikovanju mišljenja javnosti te imaju veliku moć. U današnje moderno vrijeme to se jako dobro iskorištava na različitim područjima, pa tako na svoj način oblikuju mišljenje javnosti informacijama koje joj serviraju ili ne serviraju. Posebno je to snažno u ratu, a naši su bližnji tomu imali priliku svjedočiti devedesetih. Bili su uz tranzistore ili pak televizore i pratili što se događa na bojišnicama diljem Hrvatske.
Mnogi i danas svjedoče da informacije nisu bile slučajne, nego dobro posložene i izabrane kako se ne bi stvarala panika među stanovništvom, ali ni suparničkoj strani dalo do znanja kojim se sve točno informacijama barata. Jer – neki put i ne kažete ništa, a poslali ste jaku poruku. Na drugoj strani, kako su kasnije pokazali i brojni pronađeni videozapisi, tamošnji mediji pokušali su manipulirati informacijama i ljudima su servirali lažne informacije kako bi im stvorili pogrješno mišljenje o trenutačnoj situaciji i u nekim slučajevima izazvali dodatni bijes ili pak sažaljenje nad svojim ratnicima koji su »oslobađali zauzeto područje«. No nije se to događalo samo na našem području, nego se to događalo i događa i u svijetu, pa zato ponekad doista malo znamo o kriznim i ratnim žarištima u kojima gine velik broj ljudi. Ili pak iz različitih dijelova svijeta dopire i mnogo različitih slika »istine«, ovisno o tome što tvorci te istine žele servirati. Naravno, pravu istinu teško možemo znati u potpunosti jer se zapravo mediji u ratu rabe kao – oružje. I o tome se mora voditi računa.
Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić, M. Zadravec
