Na vrlo posjećenoj konferenciji o očinstvu u organizaciji zajednice »Nanovo rođeni« James Murphy održao je izlaganje o temi »Bog je tvoj Otac«. Rado se odazvao pozivu da s čitateljima Glasa Koncila podijeli svoje životno svjedočanstvo, kao i iskustvo evangelizacije u brojnim zemljama. Posvjedočio je da stopa samoubojstava na Zapadu vrtoglavo raste i istaknuo kako ima mnogo ljudi koji su odustali od života. »Kao da je svijet izgubio razum i srce; to je zato što misle da su izgubili Oca«, pojasnio je.
»Šesto pedeset muškaraca znak je nade ostatku slomljena svijeta«
Konferencija u Zagrebu vrlo ga se pozitivno dojmila. »Boravak u Zagrebu bio mi je veliko ohrabrenje; vidio sam život vjere velikoga broja obitelji. Neke sam ljude imao prilike posjetiti kod kuće. Osim djece, ondje je bilo čak i djedova i baka«, oduševljeno je rekao Murphy, dodavši da je impozantna brojka od šesto pedeset muškaraca svakako znak nade ostatku slomljena svijeta. Na pitanje o vlastitu iskustvu vjere ispripovjedio je da je odgojen u katoličkom domu te mu je vjera uvijek bila važna. »Kada sam imao oko 15 godina, počeo sam se pitati vjerujem li ja doista, je li to tek vjera mojih roditelja ili moja, osobna vjera. Počeo sam tragati za odgovorom na pitanje kako biti uistinu vjeran. Kada sam imao 17 godina, dogodio mi se vrlo snažan osoban susret s Bogom na Veliku subotu. Bilo je to nešto poput osobne vizije Isusa na križu.
Tada sam razumio njegovu ljubav prema meni, žrtvu koju je htio podnijeti za mene. Tako je moja vjera postala vrlo osobna. Odlučio sam ostatak života živjeti za njega. To je sve promijenilo«, rekao je Murphy. Važnost križa u njegovu životu ogleda se i u nazivu organizacije koju vodi: »vera cruz« na španjolskom znači »pravi križ«. »Taj je naslov odraz moje želje prenošenja Kristova križa«, pojasnio je.
Muškarac s TV-a? Totalni nesposobnjaković!
Na pitanje o znakovima krize muževnosti i očinstva Murphy je rekao da društvo SAD-a prolazi kroz iste probleme kao i europska društva. »Svi muškarci u medijima, primjerice na televiziji, prikazani su kao nesposobnjakovići. U svakoj reklami i u svakoj televizijskoj seriji muškarac je prikazan kao ‘idiot’, a žena uvijek spasi stvar. U ovom trenutku u mojoj zemlji muškarce kao da je sram govoriti o bilo čemu«, istaknuo je. No korijen problema puno je dublji. Murphy je siguran da postoji jasna veza između našega razumijevanja muškarca, razumijevanja vlastitoga oca i Boga Oca.
»Ne postoji samo kriza očinstva, nego kriza razumijevanja onoga tko smo kao muškarci. Imao sam priliku vidjeti različite kršćanske skupine koje nastoje pomoći muškarcima da pronađu svoju muževnost pa organiziraju športske događaje uz alkohol i malo ‘slobodniji’ rječnik. Mi sami, kršćani, pogrješno razumijemo tko je muškarac. Muževnost se ne očituje alkoholom i psovkama, nego sinovstvom nebeskoga Oca«, rekao je. Podsjetio je na činjenicu da nisu svi imali funkcionalnoga oca. Neki i ne znaju tko im je biološki otac. Takvima je osobama teško upoznati Boga Oca. »No tko god da je naš biološki otac, naš je istinski otac Bog. Biološki očevi nisu jedini kanal njegove milosti. Bog nas poznaje od majčine utrobe. Bili smo nedavno na jednom međunarodnom karizmatskom susretu i pitali smo ljude što su zapravo iskusili primanjem Duha Svetoga. Većina ljudi napisala je: ljubav Boga Oca«, poentirao je.
»U svijetu vlada hajka na obitelj«
Nada je u Bogu Ocu
»Drugo veliko duhovno iskustvo ljudi koji dožive dar Duha shvaćanje je Isusova gospodstva – da je on Gospodar njihova života«, istaknuo je. Rekao je da ljude najčešće sputavaju žaljenja zbog vlastitih grijeha, propusta i mana. »Mislimo: ‘Uf što sam sve učinio – Bog je dobar, ali ja sam jako loš.’ Međutim Bog, naš Otac, jako je strpljiv s nama. I razumije ljudsko srce jer njegov je Prvorođenac Bog i čovjek. Nema mnogo nade u ljudima, ali nada je u Bogu Ocu. U evanđelju Isus najviše govori o Ocu! Iskustva ljudi pokazuju da je Bog Otac koji će dati svakomu sve što mu je potrebno za preobražaj života.«
Učitelji i mentori
Sudionici konferencije nastojali su se usredotočiti baš na to – upoznavanje ljubavi Boga Oca i promjenu koja s tim dolazi. »Zanimljivo, susreo sam mnogo ljudi koji imaju problem s tim. Tijekom života zadobijemo rane – znamo da smo grješnici, ali ponekad nas netko uvjeri i da smo glupi – pa mislimo: ‘Zašto bi me Bog volio?’ Nastojim pomoći ljudima da shvate da svi imamo borbe i probleme, no Božja je ljubav veća od toga. Vidio sam da, kada ljudi povjeruju da su voljeni, njihov život kreće u sasvim novom smjeru i postaju sposobni za ono što prije nisu bili. To je poruka koju sam htio prenijeti na konferenciji. Da muškarci mogu zaliječiti muževnost i očinstvo, i to ne samo biološko očinstvo, nego i svoju sposobnost da budu učitelji i mentori«, pojasnio je.
Crkva – mjesto iscjeljenja
Sugovornik smatra da Crkva treba biti mjesto iscjeljenja naroda Božjega. »Božja ljubav iscjeljuje. O tome ne smijemo samo govoriti kao o nekom teološkom konstruktu, moramo pomoći ljudima da shvate da je to primjenjivo na njihov život.
Moramo im pomoći da prođu kroz probleme i nađu se u zagrljaju njegove ljubavi. Uvijek kažem ljudima: ‘Ne moramo moliti kako bismo uvjerili Boga da nas voli. On nas već voli. Prije ga moramo moliti milost da otvorimo srca toj ljubavi’«, rekao je Murphy.
Karizme su otpočetka u Crkvi
Karizmatsku obnovu, pa i duhovnost karizmatskih zajednica općenito, dio hrvatskih vjernika povezuje s elementima protestantske duhovnosti. Sugovorniku, koji je odrastao u SAD-u, postavili smo pitanje ima li temelja za takvo mišljenje. »Istina, katolička karizmatska obnova ima povijest dijaloga s pripadnicima pentekostalnih zajednica. Još šezdesetih godina 20. stoljeća vodili su se razgovori katolika i pentekostalaca o iskustvima vjere. Međutim, ako se pogleda na temeljne elemente katoličke karizmatske obnove, rekao bih da su ključni elementi prisutni u Katoličkoj Crkvi od početka. Govorim o karizmama – darovima liječenja, proroštva, molitve u jezicima i drugim. Oni su uvijek prisutni u Crkvi, već dvije tisuće godina. Ono što je različito u današnjici, u usporedbi s određenim povijesnim razdobljima, činjenica je da su karizme dobivali u prvom redu svetci. Mislim da nitko ne bi kritizirao sv. oca Pija, sv. Franju Asiškoga ili sv. Tereziju Avilsku što su se koristili darovima, jer oni su svetci. Za razliku od toga, u okrilju današnjega karizmatskoga pokreta, ti su darovi dani i ljudima koji nisu kanonizirani svetci. Kada pogledamo poslanice svetoga Pavla i Katekizam, vidimo da su karizme u Katoličkoj Crkvi otpočetka prisutne. Katekizam kaže da treba razlučiti jesu li ti darovi autentični. Ako je razlučeno i utvrđeno da su autentični, trebali bismo ih primiti kao velik Božji dar za jačanje Crkve. Postoji izravna linija karizma od Pedesetnice, kada su Majka Marija i dvanaest apostola primili karizme, do danas. Ako su oni primili darove, dobri su i za nas ostale«, rekao je.
