Kroz usta triju pingvina priča o velikom potopu i Noinoj arki, o postojanju Boga, pitanju grijeha, savezu ljubavi i prijateljstva. Izloženost Djeteta zlu, nasilju i smrti – govor o holokaustu i čovjeku sa srcem i dušom. Djeca s posebnim potrebama izgrađuju prijateljstvo usprkos svim tjelesnim i mentalnim zaprjekama. Kroz zabavu i smijeh vol i magarac šire poruku ljubavi i tolerancije zagledani u novorođenoga kralja u jaslama. Igra dvoje glumaca prati Isusa od rođenja do dječačke dobi. Za tih je pet slika na kazališnim daskama u predstavama »Kod arke u osam«, »Dječak koji je govorio Bogu«, »Zašuti«, »Vol i magarac« i »Legende o Kristu« zaslužan redatelj Damir Mađarić koji svoj redateljski posao doživljava kao nešto više od pukoga prenošenja teksta na pozornicu.
Svoja scenska uprizorenja, a nakupilo ih se u godinama rada u različitim kazalištima više od četrdeset, vidi kao čudesan alat kojim se mlade generacije može oduševiti za istinske vrijednosti. U tom je poslu već iskusio dobre plodove, a posljednje izvedbe božićne predstave »Vol i magarac«, osim zagrebačke publike u Kinoteci, oduševile su i župljane u Stubičkim Toplicama i Cestici.
»Kazališna igra i kroz nju riječ koja se izgovara alati su s kojima se treba znati koristiti, mora se u tom nastojanju biti iskren i otvoren prema mladima. Tu nema zadrške i nema laganja. Radi li tko s tim ‘alatom’, mora ga znati upotrijebiti i mora znati što se želi prenijeti mladima, kako se želi da mladi gledaju na svijet oko sebe. Svijet oko njih nije jednostavan ni njihovim roditeljima, a kamoli njima. Mnoga su pitanja otvorena u ovom svijetu, na koja im nitko ne daje odgovore niti to pokušava. Mnogo je tu crnih rupa o kojima bi se trebalo govoriti i raspravljati«, kaže 58-godišnji redatelj iz Koprivnice Mađarić, čija su nastojanja prepoznali i u Nacionalnom katehetskom uredu Hrvatske biskupske konferencije, pa je tako bio jedan od predavača na katehetskoj školi vjeroučiteljima, a u razmjeni mišljenja i razgovorima stalno se rađaju i nove ideje.
Jedna od njih je – uz stalno produciranje kazališnih predstava – priprema knjige kazališnih tekstova za vjeroučitelje koja bi pomogla u radu s djecom. »Primijetilo se da bi takav kompendij tekstova ili priručnik dobro došao u nastavi jer toga nema. Naravno, uz seminare o tome kako nastaje kazališna predstava sa svim finesama i detaljima. Time bi se vjeroučiteljima olakšao posao kako doći do kvalitetnih kazališnih tekstova, a tekst je ipak prvi korak. Vani postoje takve knjige koje ukoričuju tekstove za mlade i djecu raznih tematskih područja – pa se obrađuju teme ljubavi, avanture i straha, škole, odrastanja, rata i nasilja, Boga«, govori redatelj Mađarić, koji živi i djeluje u Koprivnici, gdje vodi vlastito kazalište »Oberon«.
Kroz susrete s vjeroučiteljima uočio je da su motivirani za takav vid kreativnoga stvaranja, zanima ih kako raditi kazališne predstave s djecom, kako napraviti adaptaciju za scenu, kako izabrati tekst za izvođenje… »Opće oduševljenje i pitanja nakon predavanja pokazala su da su vjeroučitelji itekako zainteresirani baviti se kazalištem, raditi s učenicima. Samo im to treba omogućiti i podučiti ih u tome. Jer vjeroučitelji mogu, dapače, trebali bi svojim učenicima kroz igru, veselje i razgovor pokazati što znači kazalište, živo kazalište! Prvo je, naravno, odabir teksta koji zanima sve učenike ili barem dio učenika. Tekst koji odaberu mora imati neku sponu s njima, mora pogoditi njihovu ‘vibru’ ili im vjeroučitelj mora otvoriti tekst kako bi on postao njihov. Nakon toga slijedi podjela uloga ili zadaća, igra otkrivanja što tekst donosi, tko su lica koja se igraju, što se želi reći tim tekstom i predstavom, kako izvesti… To je zabavan posao i odgovoran prema učenicima s kojima se radi, zahtijeva iskrenost i predanost«, svjedoči naš sugovornik koji je posljednju predstavu »Vol i magarac« postavio uz pomoć glumačkoga sastava Adama Končića i Fabijana Pavla Medvešeka.
Teme kazališnih predstava koje su pogodne za izvođenje na satu vjeronauka raznolike su i bezbrojne. »Koliko je život kompleksan, slojevit, složen, koliko je okrutnosti, prijetvornosti i koristoljublja, grabeži i siromaštva, ljubavi, mržnje i netrpeljivosti te laži u svijetu, toliko je i tema. Svaki kazališni autor, svaki dramatičar, svako djelo donosi nešto što se može ugraditi u sat vjeronauka, samo treba imati mašte, slobode i volje. Tako su djeci posebno zanimljiva pitanja prijateljstva, mržnje, ljubavi, opraštanja, mladenačkoga nasilja na ulici i u školi, prema nastavnicima – sve su to teme koje se mogu obraditi. Zapravo se ne može reći da ima zabranjenih tema, iskreno osobno ne volim zabrane i uskogrudnost. Zabrane više štete nego što koriste. Ipak, kazalište ne bi nikada trebalo postati mjesto nesnošljivosti, mržnje, zavisti i pljuvanja po drugima. Tome nije mjesto u kazalištu. Kazalište je mjesto za pitanje, a odgovore mora dati publika«, govori Mađarić iz bogatoga redateljskoga iskustva.
Svaka je predstava odraz redateljeve želje, ideje i nastojanja koje ostvaruje s glumcima, a kada Mađarić izabire tekst, ima pred sobom misao da želi stvarati predstave koje će odgajati mlade da zavole kazalište, da predstava ne bude banalna i isprazna. Detaljnije je ispričao o adaptaciji tekstova iz knjige Selme Lagerlöf »Legende o Kristu«: »Ta je predstava rađena na tragu jednostavnosti – sve se temeljilo na jednostavnosti, igri dvoje glumaca, elementima i riječi, čak i uz poneki arhaični izraz, zaboravljen, a htio sam da se čuje na sceni. Priča je to koja je pratila Isusa od rođenja pa do ulaska u Hram, a kada smo odigrali predstavu na zimskoj katehetskoj školi, izazvala je oduševljenje vjeroučitelja i svih prisutnih, raspravljalo se o predstavi, o igri, scenskim rješenjima. Predstava progovara o obitelji, ljubavi, oprostu, žrtvi, nesebičnosti o neobičnom i čudesnom djetetu. Žao mi je što nakon konstatacije da ovakvih predstava treba što više nije češće igrana i pozivana u škole.«
No čim se spomene što s katoličkim ili vrijednosnim predznakom, u današnjem prevladavajućem kazališnom svijetu osjeća se sustezanje. Na koji onda način spojiti umjetničku slobodu i kreativnost te poštivanje vjerskoga i ljudskoga dostojanstva? Prema viđenju redatelja Mađarića kazalište mora izazvati emocije, suze, smijeh, zapitanost…
»Kazalište je umjetnost u kojoj jedan čovjek može govoriti riječi a da se ne pomakne, a opet da se doživi potpuni preobražaj i emocionalna katarza. Kazalište je ili dobro ili loše! Kazališna je predstava vrijedna i iskrena onda kada poštuje i vjersko i ljudsko dostojanstvo, a onda je tu i umjetnička sloboda i kreativnost. Čovjek je u svojoj biti ranjiv, izložen i krhak stvor. On osim te svoje ljudskosti i nema ništa drugo. U toj je ljudskosti i djelić Božje iskre koja ga čini vrijednim i posebnim. Sve ostalo što se kalemi na čovjeka čini ga potencijalnom žrtvom i metom, čini ga agresorom i ubojicom. Lako se, prelako, u svemu tome zaboravi čovjek. Osim toga, spomenemo li Isusove riječi: ‘Ljubite svoje neprijatelje!’, ima li tu išta loše? Može li se tako živjeti? Možemo li tako živjeti ili su to samo fraze koje se ponavljaju, a život je negdje drugdje? I zašto se te vrijednosti ne bi ugradile u kazališni čin?«, pita se redatelj Mađarić, koji je svjestan da djeca znaju prepoznati kada je nešto dobro, a kada nije, te se ne treba bojati njihova suda nakon odgledane predstave.
