Pierre Laszlo, francuski kemičar i filozof, upozorava da su mnogi kemičari prihvatili nametanje besmislene proliferacije novih struktura i u laboratorijima započeli sa sintezama prekobrojnih molekula, njihovih derivata, analoga, artefakata i kopija. Hiperprodukcija sličnih ili nasumičnih spojeva postala je, u posljednje vrijeme, surogat za nedostatak originalnosti, kreativnosti i novih ideja. Osim što je inflacija kemijskih spojeva praćena pogrdnim terminom »me too chemistry« (kemija »to mogu i ja«), Laszlo smatra da je eksponencijalni porast broja kemikalija etički problem.
Posljedica prekomjerne proizvodnje kemikalija jest njihova emisija na tržište i zatrpanost ljudskoga okoliša kemijskim patentima i spojevima. Procjenjuje se da je više od 80 tisuća vrsta kemikalija dostupno na svjetskom tržištu, a tek su za njih dvjestotinjak poznata (eko)toksična svojstva. Profesor Laszlo tvrdi da je to rezultat neodgovornosti kemijske industrije, ali i komocije akademske kemije, koja tolerira plagiranje novih spojeva. On to tumači u tekstu pod naslovom »Upravljanje proliferacijom«, koji je objavljen u časopisu za filozofiju kemije »Hyle« (Hyle 2001, 7, 125).
Zbog (novo)nastale situacije i nasilno kemiziranoga životnoga prostora mjerodavne institucije i čitavo društvo pod pritiskom su potrebe nove regulacije kemikalija.
O tome razmišlja Jean-Pierre Llored, francuski kemičar, u tekstu »Etika i regulacija kemikalija« (Hyle 2017, 23, 81). On podsjeća da za mnoge kemikalije na tržištu, u okolišu i u ljudskom tijelu nije provedena procjena rizika pa je tako »nepoznato« postalo svojstvo najvećega broja kemijskih tvari. Proizvodnja novih kemikalija proširuje i stvara nova znanja, ali i nove nepoznanice. S njim se slaže i Joachim Schummer, urednik časopisa »Hyle«: »Sa svakom novom kemikalijom opseg ‘neznanja’ strjelovito raste.«
Kemičari često ne mogu predvidjeti posljedice interakcije nove tvari s okolinom, odnosno emisije novih kemikalija u različite okolišne kontekste. Primjer su freoni, halogenirani ugljikovodici (CFC), koji su se kao potisni i rashladni plinovi pojavili na tržištu početkom prošloga stoljeća, a tek je sedamdesetih otkriveno da oštećuju ozonski omotač. Sve to potvrđuje ranija razmišljanja Vittorija Höslea, njemačko-američkoga filozofa, koji u knjizi »Filozofija ekološke krize« upozorava: »Tko ne zna ništa o kemiji i biologiji, danas će teško reći nešto relevantno o pojedinačnim gorućim etičkim pitanjima našega vremena.« No to upozorenje proširuje tvrdnjom da je glavni razlog ekološke krize to »što ne znamo što činimo«.
»Kemija je stalni izvor nepoznanica«, smatra profesor Jean-Pierre Llored, te je upitna vrijednost i »težina« znanstvene metode koja se naziva procjenom rizika od kemikalija. Zbog toga regulacija kemikalija ne može biti temeljena isključivo na znanstvenim načelima, ne može biti derivat (ili destilat) samo znanstvenih rezultata. Razmišljajući o regulaciji kemikalija, Llored predstavlja tri osnovne perspektive politika koje se bave zaštitom okoliša i zdravlja. Prvo, to je kurativna okolišna politika koja se često opisuje načelom »plaća onečišćivač«. To načelo proizlazi iz regulacijske politike u kojoj se pretpostavlja da sve može biti pod kontrolom čovjeka i društva: zagađeno se može očistiti, razoreno se može izgraditi, a pokvareno se može zamijeniti. Kurativna politika okoliša u sebi sadrži elemente represije i vjere u svrhovitu organizaciju ljudskoga društva.
Druga okolišna politika je preventivna. Temelji se na definiciji ireverzibilnih posljedica koje se, dakle, ne mogu popraviti mjerama kurativne politike, stoga ih treba spriječiti preventivnim akcijama. Preventivna je okolišna politika izraz vjere u znanost, u sposobnost ljudi da uvijek mogu kvantitativno procijeniti opasnost. No takav se pristup odnosi samo na sprječavanje poznatih oblika i veličina rizika, jer kako kaže Llored, »teško je spriječiti problem koji je nerazumljiv ili nepoznat«.
Treća vrsta politike okoliša je anticipatorna. To je politika predviđanja. U tom se pristupu ne radi o tome kako spriječiti mjerljivi ili izmjereni rizik, nego kako predvidjeti rizik na koji upućuju ili ga »otkrivaju« neodređenost, uvjerljivost (plauzibilnost) i (teško mjerljiva) vjerojatnost. Takva politika zahtijeva uporabu zdravorazumskih analogija ili kompjutorskih simulacija kako bi se procijenio rizik. Anticipatorna se politika temelji na načelu opreznosti, na modernom obliku mudrosti, koji je Aristotel u »Nikomahovoj etici« nazvao pojmom »phronesis«.
Načelom opreznosti pozivaju se svi zainteresirani da se uključe u proceduru regulacije kemikalija. Političke odluke ne uvažavaju samo znanstvena mišljenja, nego i argumente laičke javnosti. »To nije poraz znanosti«, smatra Llored, nego »prilika za znanost i tehnologiju da artikuliraju drukčiju vrstu ekspertize i interesa«. Zanimljivo je da je Europska unija jedini politički prostor na svijetu u kojem je načelo opreznosti implementirano u zakonodavstvo. Regulacija kemikalija pod nazivom »REACH« europski je izum koji se temelji upravo na načelu opreznosti. To je procedura u kojoj se susreću etičko promišljanje i upravljanje proliferacijom kemikalija.
