Znanstvenici iz Švedske, Danske i Njemačke objavili su rezultate analize sastava reciklirane plastike, plastičnih peleta i granula koje se rabe za ponovnu uporabu, za proizvodnju novih plastičnih predmeta (Data in Brief 2023, 51, 109740). Podatci su porazni jer pokazuju da je reciklirana plastika – kemijsko smeće.
Kemijska kaljuža
Istraživači su prikupili reciklirani plastični materijal iz tridesetak postrojenja za prikupljanje i obradu reciklirane plastike. Obišli su pogone u Kamerunu, Mauricijusu, Nigeriji, Tanzaniji, Argentini, Indiji, Indoneziji, Tajvanu, Maleziji, Srbiji, Nepalu… To su, dakle, svjetska odredišta u kojima završava europski i američki plastični otpad. U recikliranim plastičnim peletama otkrili su dvjestotinjak vrsta pesticida, više od sto vrsta lijekova te osamdesetak vrsta drugih industrijskih kemikalija. Većina je tih spojeva štetna za zdravlje i okoliš te čini recikliranu plastiku – neuporabljivom. Ukupno je detektirano pet stotina vrsta kemikalija koje završavaju u recikliranoj plastici tijekom prikupljanja, transporta i obrade plastičnoga otpada: prehrambeni aditivi, poliklorirani bifenili, surfaktanti, filtri UV zračenja, bojila, repelenti, inhibitori korozije, biocidi…
Plastična apoteka u vatri
Osim što je reciklirana plastika prljavija od djevičanske, ona je neprikladna i za spaljivanje. Otpadna je plastika prava apoteka, farmaceutska i poljoprivredna: lijekovi poput naproksena, fenazona, atenolola, propranolola i paroksetina ili pesticidi poput diurona, diklorbenzidina, imazalila i tiabendazola redoviti su sastojak reciklirane plastike.
To znači da bi se takva plastika trebala paliti u spalionicama medicinskoga otpada! Kada bi plastika na tržištu bila čisti kemijski polimer, koji sadrži samo ugljik, kisik i vodik, njezino bi spaljivanje bilo (ekološki) prihvatljivo jer bi se umjesto dioksina razvijali samo plinovi ugljičnoga dioksida i vodene pare. Takve plastike međutim nema. Tijekom proizvodnje plastičnih materijala rabi se kemijski arsenal od 13 tisuća vrsta tvari: metalni katalizatori, omekšivači, antioksidansi, aditivi, mirisi, monomeri…
Pouka iz Osijeka
Takav mikroskopski pogled u strukturu i sastav otpadne plastike otkriva moguće posljedice spaljivanja plastike. Kada gori plastika, gori čitav periodni sustav! Tisuće namjerno dodanih tvari i stotine kemijskih satelita reciklirane plastike spalionicu pretvara u kemijski reaktor s neugodnim iznenađenjima. Ako se takav materijal pali na otvorenom, kao nedavno u Osijeku, to je kemijska erupcija bez filtra. Iako su započele istražne radnje, pretresi i ostavke, iz analitičkih laboratorija nadležnih institucija – ni glasa ni brojaka. Jer ako nema kemijskoga onečišćenja, nema ni krivice.
Ekologija etike
Plastika je, opravdano ili ne, postala drugo ime za smeće. U oblikovanju je plastike često ugrađena ideja brzoga i jeftinoga rješenja. Plastika je »quick-fix« za komociju i džep potrošača, jednokratni proizvod koji rijetki cijene pa se – baca. No bačena i prešana niti je za spaljivanje niti je za recikliranje. Plastika je u okolišu tako postala kemijski trag pohlepe industrije polimera i neodgovornosti korisnika jeftinih derivata nafte. Rješenja su teška jer pretpostavljaju proizvodnju mnogo kvalitetnije, čišće i skuplje plastike. A takva rješenja uvijek zapinju u konfliktu moralnih imperativa i financijskih interesa.
