U prehrambenom se sektoru u posljednjih nekoliko godina utrostručio broj zahtjeva za odobravanjem ambalaže koja sadržava recikliranu plastiku. To znači da se prehrambena industrija sve više koristi uporabljenom plastikom kao materijalom koji dolazi u kontakt s hranom. Mjerodavne institucije prilično olako daju zeleno svjetlo za novu vrstu ambalaže, iako znanstveni rezultati pokazuju da je reciklirana ambalaža vrlo često lošije kvalitete, da sadržava i ispušta otrovne spojeve.
Plastični arsenal u hrani
Tako je objavljena studija u kojoj se uspoređuje kemijski profil reciklirane i djevičanske plastike (J. Hazard. Mat. 2022, 436, 129116). U originalnoj plastici, dobivenoj iz nafte, otkriven je 461 hlapljivi organski spoj, a u recikliranom materijalu taj je broj mnogo veći – 524 kemikalije. U arsenalu detektiranih spojeva nalaze se stiren, benzen, bisfenol A, formaldehid ftalati… Dakle, osim kancerogenih tvari u recikliranoj se ambalaži nalaze i hormonski otrovi. Birgit Geueke iz švicarske Zaklade za prehrambenu ambalažu tumači rezultate: »Recikliranje plastike zapravo povećava složenost materijala i uzrokuje pojavu velikoga broja kemijskih aditiva i degradacijskih produkata.«
Kad sadržaj postane ambalaža…
Posebno zabrinjava to što reciklirana plastična ambalaža sadržava one vrste kemikalija kojih uopće nema u djevičanskoj plastici: lijekovi, pesticidi, deterdženti, kozmetički i prehrambeni aditivi… Od svega onoga što je kupljeno u trgovini, aspirin, cidokor, likvi ili vegeta, dio završava u recikliranoj plastičnoj ambalaži. Recikliranje plastike tako izgleda poput vektora za prijenos kemijske robe od jedne police do druge. Sa svakim novim ciklusom recikliranja plastika postaje, poput kemijske kaljuže, sve prljavija (Cambridge Prisms: Plastics, 2023, 1, e7, 1).
Ipak, nije svaka plastika ista, niti se prikuplja na isti način. Sustav povrata potrošenih PET boca relativno se dobro odvija, a PET plastika manje je ljepljiv materijal za kemikalije proizvedene tijekom recikliranja. Osim toga, PET plastika se, za razliku od drugih vrsta plastika, može više puta reciklirati. Istraživanja su pokazala da neke vrste plastičnih materijala, poput HDPE, PS ili PP plastike, lakše i bolje vežu kemijsko smeće koje nastaje tijekom skladištenja, prijevoza, usitnjavanja, obrade…
Tradicionalna toksikologija
U svakom slučaju, reciklirana plastika nikada nije iste kvalitete kao djevičanska, redovito sadržava više kemijskoga onečišćenja i rijetko se provjerava sigurnost kontakta s hranom. Pod utjecajem topline, svjetla, mikrovalnoga zračenja ili fizičkoga oštećenja reciklirana plastična ambalaža ispušta mnoštvo kemijskih tvari, a toksikološki profil tog iscjetka nije poznat mjerodavnim institucijama. To je zato što su akreditirani laboratoriji još uvijek ovisni o tradicionalnoj procjeni toksičnosti neke tvari: jedna tvar – jedna koncentracija – jedan biološki učinak.
U nadležnim se institucijama izbjegava provjera toksičnosti kemijskih smjesa jer je taj protokol složen, dugotrajan, skup i nije standardiziran. Stoga ljudi, koji su svakodnevno izloženi kemijskim smjesama koje migriraju iz (reciklirane) plastične ambalaže, nemaju nikakvo jamstvo o zdravstvenoj ispravnosti prehrambenoga proizvoda. To se posebno odnosi na pića, koja svojom kiselošću ubrzavaju proces otapanja plastike i migraciju kemikalija iz njezine strukture u »pitku« otopinu.
Kao što je ranije navedeno, takvih kemijskih spojeva ima više u recikliranoj plastičnoj ambalaži. Budući da se u proizvodnji djevičanske i reciklirane plastike rabi nekoliko tisuća različitih tvari, zbirka onih koje migracijom postaju dio hrane ili pića bogata je i teško mjerljiva. U svakom slučaju, na meniju plastificirane hrane nikada nije jedna molekula, benzen ili formaldehid, već se uvijek serviraju kemijski kokteli.
