Kineska zabrana uvoza otpadne plastike pokrenula je lavinu pozitivnih reakcija u Europskoj uniji, ali je također razotkrila stvarni nemar država u odlaganju odnosno recikliranju plastike. U mnogim je državama članicama EU-a godinama stvaran dojam o odgovornoj politici gospodarenja plastičnim otpadom: plastika se ne deponira na odlagališta niti se spaljuje u spalionicama, nego se najveći dio odvojeno prikuplja i ponovno rabi. Pritom se najčešće prešućuje istina da se proces recikliranja plastike ne odvija u Europi, nego u Kini. Prikupljena plastika, ponajprije plastična ambalaža, transportnim se brodovima svakodnevno odvozila na Daleki istok. Na taj se način Njemačka, ali i druge »ekološki osviještene« članice EU-a, rješavala otpadne plastike i pritom popravljala statističke podatke o oporabljenoj plastici. No od ove godine to više nije moguće.
U pranju otpadne plastike posebno se ističe Irska u kojoj se više od 90 posto prikupljene plastike »deportira« u Kinu. Politikom zataškavanja istine o pravoj lokaciji plastičnih deponija irski je otok zadržao imidž zelene oaze. Na sličan je način, stvaranjem poreznih oaza, Irska postala keltski tigar, gospodarska uspješnica koja još uvijek privlači imigrante, uključujući i one iz Hrvatske. Sve dok se, čini se, (plastični) balon ne ispuše…
Irska i ostali prodavači plastike morat će, očigledno, potražiti novoga kupca odbačenih polimernih materijala ili preuzeti odgovornost odlaganja plastike u vlastitom dvorištu. Kineska je zabrana skinula maske te prisilila europske države da problem plastike proglase strateškim pitanjem.
No prije nego što europska strategija bude usvojena i prve mjere primijenjene, neke su kompanije, institucije i trgovački lanci već objavili rat plastičnoj ambalaži i samoinicijativno započeli eliminaciju plastike s tržišta. Prve laste najavljuju promjenu europske plastične politike i zauzimaju prostor s novim proizvodima, koji ne sadrže plastiku. Nedavno je oblikovan i lansiran na tržište logo »plastic free« (»bez plastike«) za sve proizvode koji sadrže manje od 1 post plastike. Taj se jedan postotak odnosi na neizbježan sadržaj polimera u ljepilu, naljepnicama i bojama na ambalaži proizvoda.
Akreditiranu deklaraciju »plastic free« izdaje organizacija za okoliš »Plastični planet« (»A Plastic Planet«), a besplatno je mogu rabiti svi vlasnici ako se u sastavu njihovih proizvoda ne otkriju tragovi plastike. Tu su inicijativu prihvatili prvi trgovački lanci, poput britanskoga »Icelanda« i nizozemske »Ekoplaze«, a pridruživanje je najavila i multinacionalna kompanija »Unilever«. Naravno, radi se o tržišnim igračima koji žele dodatno poboljšati svoj imidž društveno odgovornih institucija te dodati vrijednost novim linijama svojih »plastic free« proizvoda.
Moguće je da nametanje novih standarda za proizvode široke potrošnje izazove lančanu reakciju pa će oni koji na vrijeme ne prihvate pravila igre »bez plastike« teže osvojiti prostor na tržištu. »Ekoplaza« je najveći lanac organskih proizvoda u Nizozemskoj i u svim su njezinim prodavaonicama smješteni zeleni otoci na kojima se nalaze proizvodi bez ikakve plastične ambalaže. Kada bi se na hrvatskim tržnicama zabranila prodaja plastičnih vrećica, formalno bi i svaki plac u Hrvatskoj bio zeleni otok.
Ambalaža je, s pravom, prva meta za pokušaj eliminacije plastike iz okoliša jer na nju se odnosi čak 40 posto proizvedene plastike. U kompaniji »Iceland« očekuju da će uvođenjem etiketa »plastic free«, odnosno proizvoda bez plastike, smanjiti uporabu plastičnih materijala za više od 600 tona godišnje. Prema tome, rješenje plastičnoga problema nisu transportni brodovi ni nove tehnologije za biorazgradivu plastiku, nego je ono mnogo jednostavnije – izbjegavanje uporabe toga naftnoga derivata.
