Gradski vodovodi, širom svijeta, nisu opremljeni sustavima za eliminaciju mikroplastike i/ili nanoplastike iz pitke vode. Više od 80 posto uzoraka vode iz vodovodnih cijevi mnogih zemalja sadrži polistirensku, polietilensku, polipropilensku i polietilen-tereftalatnu plastiku. Osim što je postala sastavni dio vode, tragovi plastike u pitkoj vodi uglavnom se ne provjeravaju. Zbog tehničkih i financijskih ograničenja nadležne institucije, poput Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, ne provode mjerenja nanoplastike u vodovodnim cijevima.
Kineski su znanstvenici otkrili da jednostavna metoda prokuhavanja znatno snižava količinu plastike u pitkoj vodi (Environ. Sci. Technol. Lett. 2024, 11, 273). Drugim riječima, vodu je prije pijenja dovoljno zagrijati do vrenja pa ohladiti. Tijekom zagrijavanja vode dolazi do rasta kristalića kalcijeva karbonata na površini nanoplastike.
Karbonatnom korom obložena nanoplastika ili mikroplastika pada i taloži se na dnu posude. Ovisno o temperaturi zagrijane vode efikasnost eliminacije plastike iznosi i do 90 posto.
Autori smatraju da se prokuhavanjem pitke vode smanjuje izloženost plastici i do pet puta. To znači da umjesto pet grama svakoga tjedna, pijenjem vode čovjek proguta »samo« jedan gram plastike. Iako rješenje iz Kine izgleda jednostavno, postoji niz nedostataka i pitanja bez odgovora. Kao prvo, metoda prokuhavanja vode korisna je samo za vode visoke tvrdoće. Takvu vodu imaju stanovnici Zagreba, Varaždina ili Slavonskoga Broda (više od 200 miligrama kalcijeva karbonata u litri vode), a u Rijeci ili Dubrovniku voda je mekana (oko ili ispod 100 miligrama po litri). U slučaju meke vode prokuhavanjem se može eliminirati samo 25 posto nanoplastike.
Kuhanjem vode mogu se istjerati neke štetne tvari, poput dezinfekcijskih produkata koji nastaju kloriranjem gradskih vodovoda. No kuhanjem se vode i naknadnim filtriranjem mogu izgubiti i minerali, poput magnezija, silicija i kalcija, koji nisu samo korisni, nego vodi daju pitkost i ugodan okus. Konačno, kuhanjem vode obogaćene mikroplastitkom i nanoplastikom oslobađaju se kemijske tvari zarobljene u strukturi plastike. Plastika nije polimer, nego kemijska smjesa koja prestaje biti inertna kada zbog povišene temperature dolazi do migracije kemikalija u okolnu vodu. Taj neželjeni učinak kuhanja pitke vode kineski znanstvenici nisu ispitivali.
Kineski recept, naravno, ne vrijedi za vodu u plastičnim bocama koja je mekana i koja je dodatno onečišćena polimernim ostatcima. Zagrijavanjem takve vode, tijekom transporta ili izlaganjem sunčevu svjetlu, samo se povećava udio mikroplastike i nanoplastike u boci. Poznato je da u jednoj litri vode u plastičnoj ambalaži pluta oko 250 tisuća nanočestica plastike. Takva se količina nanoplastike, čini se, ne može istaložiti ni šakom vapnenca.
Potraga znanstvenika za efikasnim načinom eliminacije plastike iz pitke vode samo potvrđuje ozbiljnost problema. Voda je postala glavni izvor izloženosti plastičnim nejestivim fragmentima. To je prilično nepovratan proces i treba naučiti kako smanjiti unos »vodene plastike«. To uključuje izbor ispravne ambalaže (staklo, nehrđajući čelik), informacije o podrijetlu vode, pa i neke oblike prokuhavanja. Najnovija studija kineskih istraživača objavljena je u (po)najboljem svjetskom časopisu za kemiju okoliša. To znači da je tema važna, da su podatci uvjerljivi te da su rješenja hitna.
