Svaki kutak Hrvatske ispunjen je prirodnom ljepotom, a pojedini krajevi spojili su sve poput Kaniške Ive koju rese šume, livade, pašnjaci, izvori. U toj prirodnoj ljepoti, oazi mira, živi obitelj Kermeci. Posebnu pozornost privlači sin Marin Kermeci koji je profesor kineziologije, a svojim životnim primjerom svjedoči da je u Hrvatskoj najljepše živjeti, i to na rodnoj grudi. Profesor Kermeci radi na mjestu glavnoga kineziologa u Domu hrvatskih veterana u Lipiku te svaki dan putuje šezdesetak kilometara. Rođen je 1985. u obitelji otca Steve i majke Nevenke. Kao profesor tjelesnoga odgoja devet godina je bio po zamjenama, a onda se javio na natječaj u Dom hrvatskih veterana u želji da radi s hrvatskim braniteljima i da pridonese kvaliteti njihova zdravlja.
»Pošao sam u osnovnu školu kad je počeo rat i jako se dobro sjećam tih dana«, navodi kineziolog Kermeci. »Otac mi je bio hrvatski branitelj, stric također, a ujak je završio u logoru na Manjači. Sve je to na neki način odredilo moj život i moju ljubav prema mojoj Hrvatskoj, iz koje ne želim otići. Njihove su žrtve velike, a da bih je se sada ja odrekao, to bi jednostavno bilo izdaja. Želja mi je uvijek bila pomagati ljudima, zapravo želim pomagati svim ljudima, a posebno hrvatskim braniteljima jer njih pojedinci ne razumiju. Ne traže oni ništa posebno, nego samo da ih se malo sasluša i da se poštuje njihovo dostojanstvo. Oni su nam stvorili Hrvatsku, omogućili da govorimo svojim jezikom, da živimo svoju slobodu, da se normalno krećemo i demokratski izražavamo. Onaj tko to ne vidi nije realan ili ne želi vidjeti sliku istine koja je tu, stvarnosti koju mi živimo. Imati svoju domovinu, pa to nema cijenu. Zato je treba cijeniti, treba poštivati svaki pedalj svoje zemlje i one koji su je stvarali. Govoriti o domoljublju a ništa ne poduzimati na osobnoj razini smatram licemjerjem. Zato se svatko od nas mlađih treba zauzeti da je izgradimo, napravimo ljepšom i boljom.«
Kineziolog Kermeci, fizički »nabildani momak« mekanoga srca, o svojim humanitarnim pothvatima rijetko priča, posebno kad su u pitanju hrvatski branitelji. Primjerice, obitelj Kermeci za vrijeme Božića i Uskrsa ugostila je hrvatskoga branitelja koji je ostao na cesti. U obitelj ih dovodi kineziolog Marin. Otac Stevo navodi: »Kad je došao s hrvatskim braniteljem iz Osijeka, želio sam ga uključiti u sve obiteljske aktivnosti jer sam shvatio da nema podršku ni od koga. Tako se upadne u razne probleme, posebno ovisnosti. Naša su vrata svakomu otvorena, posebno onomu koga dovede sin Marin. On je socijalno jako osjetljiv i želi pomoći svakomu.«
Na obiteljskom imanju Kermeci imaju šezdesetak ovaca, uzgajaju voće i povrće za vlastite potrebe, žitarice, svinje, živad. Na imanju je i manji ribnjak. Kineziolog Kermeci ističe da ne bi ni za kakav novac dao tu hrvatsku ljepotu i prirodu u kojoj živi, koja ga okružuje. Krči šumu jer planira krenuti s novim projektima, nasadom orašastoga voća. »Žalosno mi je i pomalo sam tužan kad mladi dočim diplomiraju ili čekaju diplomu, a već promišljaju o tome da odu preko granice. Ma nije sve u novcu, a tko hoće raditi može i tu zaraditi i pristojno živjeti. Nažalost, problem je stalno kukanje i nepoduzimanje te bijeg od stvarnosti. Treba skupiti hrabrost i uloviti se u koštac s problemom. Često slušam mlade kako govore da se ništa ne isplati. Ma nije to točno. Konkretno, imamo ovce koje se dvaput godišnje janje i imamo osigurano tržište. Normalno je da treba raditi, počevši od toga da ih treba pustiti na pašu, hraniti ih, pomagati pri janjenju, šišati. Sve je to posao, ali on mene raduje jer ispunjava moj dan. Često razgovaram s mladima koji su pošli raditi vani. Pa oni tamo rade puno teže poslove nego što bi ih radili u svojoj Hrvatskoj. Onda se pitam – gdje je ljubav prema svojoj zemlji, prema svojim roditeljima, prema svojim susjedima i prijateljima? Mislim da je sve u odgoju.«
Nadalje kineziolog Kermeci ističe da je vjera jako važna u životu mladoga čovjeka, jer ona ga formira. »Ne nudi mu instantno, gotovo rješenje, nego ga prati u životu, ali čovjek mora vjerovati u Boga, a mora imati povjerenje u ljude. Dočim se probudim, prekrižim se i kažem: Bože, pomozi! Nemoguće je živjeti bez Boga i bez vjere. Primjerice, iziđemo na cestu, zazivamo Boga, u polju molimo Boga za dobro vrijeme, zapravo na svakom koraku. Zato treba Bogu zahvaljivati i moliti. Kad shvati da Bog upravlja svime i njegovim osobnim životom, čovjek se puno lakše nosi jer prepusti puno toga Bogu, a on je samo sredstvo.«
O Marinovoj formaciji kao vjerniku njegova majka Nevenka kaže: »Bio je jako vezan za baku koja je za nj molila zlatnu krunicu. Ni jedan njegov ispit nije prošao da baka nije molila zlatne krunice, a onda je doslovce znala koji je ispit, kako se zove, kad ga polaže. To je na Marina ostavilo snažan dojam i u takvu duhu je odgajan. Za ispite bi se uvijek pripremio, naučio, ali baka ga je pratila zlatnom krunicom na svakom ispitu, na svakom njegovu odlasku iz kuće, dočekivala ga s krunicom na dolasku. Doslovce, baka je s njim studirala s krunicom u ruci.«
Obitelji Kermeci u vrijeme komasacije za vrijeme komunističke vlasti bilo je oduzeto zemljište. To im je sudski vraćeno, pa tako imaju i manji ribnjak, krče šumu jer žele oplemeniti zemlju. »Postupno se prilagođavamo onomu što mi možemo učiniti, jer roditelji su već stariji pa ja nastojim iz ljubavi prema svojoj zemlji iskoristiti da to bude plemenito«, navodi kineziolog Marin, koji je još i trener te vodi druge programe za poboljšanje fizičke kvalitete života, poput fitnesa.
»Ovu svoju prirodnu ljepotu ne bih dao ni za što jer ona nema cijenu. Zemlja i hrvatska prirodna ljepota nemaju cijenu. Ponekad se jave oni koji su otišli van raditi, a da bi opravdali svoj promašaj, hvale se kako im je lijepo. Taj koji je napustio Hrvatsku i kaže da mu je lijepo, a radi najteže poslove, jednostavno ne govori istinu. U Hrvatskoj je najljepše. Važna je ljubav prema domovini. Ne može se ništa usporediti s ljubavlju i vjerom. Zato uistinu poručujem mladim ljudima: nemojte gledati preko granice, jer lijep je život u Lijepoj Našoj. Ali svatko na osobnoj razini mora nešto poduzeti. Teško mi je kad mediji šire lažnu sliku da se u Hrvatskoj ne može živjeti. Može! Hrvatski narod je jako sposoban, inventivan, radišan, samo ne smijemo nasjedati na neke propagande koje kruže medijima da se ništa ne isplati, da nas netko guši. Normalno je da sustav treba popravljati, ali tko će ga popravljati ako odlaze iz Hrvatske? Mladi moraju preuzeti odgovornost i onomu što je negativno jasno reći ne, a što je pozitivno, to širiti. Kao kineziolog, promatram i uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, njihov doček. Više od pola milijuna bilo je mladih, a to je kritična masa koja voli Hrvatsku, promišlja domoljubno. To je trenutak da država to prepozna i uključi mlade snažnije u domoljubne projekte. Na taj način ići ćemo svi skupa naprijed. Ključno je iskustvo starijih, posebno hrvatskih branitelja, brojnih stručnjaka i mladih sa svojom energijom. Kad se sve to spoji, država mora imati zamah i krenuti nabolje.«
