Izgovoriti ime Kishorea Jayabalana Hrvatima nije baš jednostavno, no kada se susretne toga Amerikanca koji je bio zaposlen u stalnoj promatračkoj misiji Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima te u vatikanskoj kuriji, u Papinskom vijeću za pravdu i mir, brzo se svlada ta jezična akrobacija. On svoje ime, ali i široj javnosti nepoznate ekonomske pojmove demistificira jednostavnim rječnikom već desetljećima. Nakon što je studirao političke znanosti i ekonomiju u Michiganu i Torontu, bavio se pitanjima zaštite okoliša i nuklearnoga razoružanja, sada je fokus njegova profesionalnoga interesa spajanje vjere i ekonomije. Kroz Institut Acton, čiji je direktor u europskom uredu u Rimu, organizira brojne aktivnosti, a njegov nedavni boravak u Hrvatskoj bio je prigoda za razgovor o aktualnim temama, odnosu globalizma i kapitalizma, obitelji kao ekonomskoga čimbenika društva…
JAYABALAN: Institut Acton neprofitna je organizacija sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, u Grand Rapidsu u Michiganu. Privatno smo financirana istraživačko-edukacijska institucija, nemamo potporu ni jedne vlade, države ili političke grupacije, nego se u potpunosti održavamo donacijama privatnih pojedinaca i filantropskih zaklada. Nalazimo se na desnoj strani političkoga spektra, jer se u Americi od 1980-ih godina i predsjednikovanja Ronalda Reagana razvila široka koalicija socijalnih konzervativaca koji zastupaju javne politike koje promiču tradicionalni pogled na brak i obiteljski život, a u ekonomiji slobodno tržište i ekonomsku slobodu. Tako smo dio većega pokreta koji smatra da vlada ima temeljnu misiju pružanja sigurnosti te zastupamo stav da su zakoni izvor moralnoga autoriteta.
Otkada smo osnovani, prije 27 godina, temeljna je misija Instituta Acton djelovanje usmjereno prema vjerskim vođama i čelnicima da bismo im pomogli u boljem razumijevanju ekonomije. Mnogi vjerski vođe – od biskupa, svećenika preko časnih sestara do laika – ignoriraju ekonomska pitanja, posebice slobodno tržišno gospodarstvo. Ured u Rimu važan nam je jer je ondje sjedište Katoličke Crkve. Ondje studira 15 tisuća studenata na papinskim sveučilištima, u Vatikanu se obrazuju i »regrutiraju« budući kardinali, biskupi i svećenici. Želimo im pomoći u razumijevanju ekonomskih pitanja jer su uvelike utjecajni u Crkvi, ali i u društvu. Kada biskupi nešto kažu, ljudi ih slušaju jer su još uvijek autoritet. A ekonomija, kao i svaka druga ljudska aktivnost, treba moralne osnove, treba muškarce i žene koji uprihođuju, kupuju, troše, konzumiraju na ispravan način. Ističemo moralni aspekt slobodne ekonomije. Mnogo radimo i u SAD-u gdje smo više ekumenski usmjereni, a u Europi surađujemo s nacionalnim biskupskim konferencijama. Ukazujemo vjerskim liderima, ali i pro-life i obiteljskim grupacijama na važnost ekonomije, jer ako se ne razumije ekonomski učinak na javne politike i obiteljski život, zanemaruje se važan dio.
JAYABALAN: Ponekad jest teško, ali to je naše temeljno poslanje, to svakodnevno živimo i vjerujemo u egzistenciju ekonomije i religije. U početku se ekonomija doživljavala kao zadnja stvar u Crkvi, važne su teologija i filozofija, kanonsko pravo i proučavanje Svetoga pisma, a ekonomija je manje zastupljena. No sve je više onih koji razmišljaju o suvremenom društvu i globalizaciji te shvaćaju da je ekonomija važan dio života. Ako se ne razumije ekonomija, ne može se na pravi način razumjeti suvremeni život. Želimo unijeti ekonomiju u pastoralne aktivnosti, jer se s takvim pitanjima vjernici svakodnevno susreću: Što i kako izabrati između karijere i obitelji? Zašto mnoge žene odgađaju rođenje djeteta zbog pritiska karijere? To su ekonomski uvjetovane odluke, povezane i sa socijalnim statusom. Ekonomija na taj način utječe na obitelj, ljudske resurse i kapital. Ako se želimo boriti s antinatalizmom (filozofski pravac koji se određuje negativno prema rođenju, nap. a.), kontrolom populacije i zelene ideologije, moramo se usredotočiti na čovjeka koji proizvodi i napreduje, koji čini pozitivne stvari za planet, a ne doživljava se isključivo kao konzument. Ponekad u Crkvi postoji tendencija i uvjerenje da bi kršćani trebali biti socijalisti – oni koji dijele dobra, redistribuiraju bogatstvo, da to predstavlja najbolji način življenja vjere. No treba ohrabriti ljude da budu aktivni u svojem životu, a posao, stvaranje dobara i bogatstva najbolji je način borbe protiv siromaštva. Od podjele pomoći mnogo je važnije naučiti ljude kako stvoriti i proizvesti vlastita dobra.
JAYABALAN: U socijalizmu je država obično snažna i državno upravljanoj ekonomiji teško je imati detaljne zapise, teško joj je znati primjerice cijene, podatke o proizvodnji i potrošnji. U tom slučaju država svoje planiranje u ekonomiji temelji na izvorima koji su joj teško dostupni i kao rezultat toga počinje ograničavati ljudsku slobodu. Čovjek poznaje svoje potrebe bolje od države, zna bolje od vladinih službenika vlastite potrebe. Problem s planskom ekonomijom jest to što se pretpostavlja da netko zna bolje od čovjeka osobno što je dobro za njega. To je ograničavanje ljudske slobode.
JAYABALAN: Ekonomski kritičari socijalisti i komunisti tvrde da je kapitalizam loš za siromašne jer postoji malo bogatih ljudi i mnogo siromašnih, da su bogati dosegnuli razinu da upravljaju radnicima, da vlasnici iskorištavaju radnike. To se zasigurno može dogoditi i događalo se ranije, no ako gledamo povijest kapitalizma, ona je sasvim suprotna: radnici su postajali bogatiji, radnici su postajali vlasnici dobara, postajali su menadžeri, viša klasa. Povijest kapitalizma mnogo je kompleksnija, a podrazumijeva i otvaranje drugim zemljama globalnom tržištu… Jedan od motiva za pokretanje Europske unije bilo je uspostavljanje velikoga tržišta zapadnih zemalja koje danas ima 500 milijuna ljudi. Zemlje poput Irske postale su bogate ulaskom na europsko tržište i iskoristile mnoge ekonomske dobiti. Naravno, pritom se događa izlaganje i većem riziku, poput financijske krize na globalnoj razini, no kada se sagleda cjelokupna povijest, kapitalizam je vrlo pozitivna stvar.
JAYABALAN: Papa Franjo razmišlja iz latinoameričkoga pogleda na globalni kapitalizam koji je vrlo negativan. Iskustva iz Južne Amerike nisu onakva kakva poznajemo u SAD-u ili zapadnim zemljama, ondje je puno teže regulirati situaciju, naplaćivati poreze, vlada igra veliku ulogu i pokušava upravljati ekonomijom. Stoga tko nije politički povezan, tko nema politički utjecaj, tko nema poznate prijatelje i nema omogućen pristup tržištu, ne može ništa učiniti a da nema državne intervencije. Takva ekonomija može biti ubojita. Ako gledamo ekonomiju kao kritiku određenih država i ortačkoga kapitalizma – mislim da je tu papa Franjo u pravu kada kaže da ekonomija ubija. No opisati slobodno tržište kao loše – to nikako ne stoji. Ne moramo trpjeti posljedice loše ekonomije, poput siromaštva, stagnacije, gubitka resursa, povećanja broja nezaposlenosti mladih. I Ivan Pavao II. govorio je da socijalni nauk Crkve nije treći put u ekonomiji, on nije idealizirao tržišno gospodarstvo niti je predlagao drukčiji model ekonomije. Smjer koji se zauzima jest podizanje i poboljšavanje sustava u kojem živimo. Katolička Crkva uči što bi katolik trebao učiniti u bilo kojem društvenom uređenju, ali ne pokušavajući oblikovati kršćansku politiku ili kršćansku ekonomiju, nego pokušavajući poboljšati sustav koji postoji.
JAYABALAN: Treći put često spominju kršćani kao usmjerenje između socijalizma, državnoga upravljanja i kontrole te materijalistički, konzumeristički i profitabilno ustrojenoga kapitalizma. Ljudi zato traže treći put. No treba reći da kapitalizam nudi regulirano gospodarstvo, nije to samo divlje tržište na kojem ljudi mogu činiti što im se prohtije. Smatram da već djelomično postoji treći put u ekonomiji. Većina ekonomija nastoji biti više slobodno usmjerena nego državno upravljana, sve su ekonomije kombinacija tih dvaju utjecaja, pa zato imamo treći put. Traženje nekoga drugoga oblika nije dobar put, jer ga nikada ne ćemo naći. Ne može se govoriti o specifičnom kršćanskom modelu ekonomije jer je riječ o određenoj ljudskoj znanosti, a Katolička je Crkva u svojoj dvije tisuće godina dugoj povijesti nadživjela različite oblike političkih i ekonomskih sustava. Kršćanstvo više zanima kako ljudi žive u takvim sustavima, kako upravljaju dobrima…
JAYABALAN: Europa je mnogo konzervativnija u promoviranju nacionalnosti, identiteta i javnih politika suočavajući se s globalnim pitanjima. Globalizacija se predstavlja kao sustav u kojem ljudi jednostavno mogu ući u globalnu ekonomiju. Oni služe procesu, umjesto da proces služi njima. To je zasigurno izazvalo reakciju konzervativaca u Americi i Europi jer ljudi traže čvrsto usmjerenje za formiranje identiteta koji nije samo potrošački. Dobra je zato stvar da se ljudi identificiraju kao građani države, kao članovi obitelji, kao vjernici Crkve, da imaju dublje shvaćanje i razumijevanje identiteta.
JAYABALAN: Pitanje je kako se antropološki gleda na stvari. Ako se čovjeka gleda kao kreativno biće u njegovu radu i poduzetništvu, onda može biti društveno vrlo tradicionalan, imati obitelj. Ne postoji proturječan stav između zastupanja tradicionalnih vrijednosti i slobodne ekonomije. Ako tko ima pogrješan antropološki pogled koji govori da je ljudsko biće slobodno, bez odgovornosti, bez dužnosti prema drugim ljudima – onda sve završava kulturnim liberalizmom i razbijanjem društvenoga poretka. Mi u našem Institutu Acton želimo promicati ekonomsku slobodu kao put do materijalnoga i duhovnoga blagostanja, trudimo se na konstruktivan način uvesti moral na tržište i smatramo da kapitalizam i katoličanstvo mogu ići zajedno. Blisko nam je etičko razumijevanje ekonomije koja služi siromašnima i ranjivima.
JAYABALAN: Socijalni nauk Crkve temelji se na antropologiji i viziji ljudske osobe stvorene na sliku Božju. Time svako ljudsko biće ima dostojanstvo i s tom sviješću svaka ljudska aktivnosti nije grješna, nego je plemenita aktivnost. Ono što je grješno u ekonomiji jest krađa ili pronevjera, no ako gledamo pozitivno, ljudi bi trebali raditi pošteno. Adamu je u Edenskom vrtu bilo rečeno da obrađuje i čuva zemlju prije nego što je počinjen istočni grijeh. Tek s istočnim grijehom rad postaje teret. Ali prije toga čovjek je stvoren da bi surađivao s Božjim stvaranjem, da bi ga poboljšao. Rad je pozitivno ljudsko dobro.
JAYABALAN: Glavna je poruka da je demografski pad s kojim se suočavamo diljem cijeloga svijeta, a posebice u Europi, loš za ekonomiju. Imati manje djece podrazumijeva imati manje ljudskih resursa, manje ljudskoga kapitala, a tako se hrani i dojam koji njeguju mnogi antikapitalisti da su ljudska bića prijetnja opstanku planeta. Kapitalizam govori da je to pogrješno! Da, može se gledati na čovjeka isključivo kao na potrošača, no već sam prethodno spomenuo – čovjeka treba gledati i kao proizvođača, kao rješenje problema. Važno je stoga imati dobro obrazovane osobe, s izgrađenim etičkim stavovima i političkom odgovornošću – a sve se te stvari prije svega usvajaju i uče u obitelji koja je prva škola.
JAYABALAN: Iako su moji roditelji hinduisti, imali su dovoljno poštovanja i divljenja za katoličko obrazovanje pa sam od vrtića do srednje škole bio odgajan u katoličkom duhu. Moje su prve učiteljice bile poljske redovnice benediktinke, a prijatelji katolici govorili su mi o svetcima i katoličkim blagdanima. S njima sam išao na misu. Sve je to imalo velik utjecaj na mene, a neizmjerno sam zahvalan na tome što su moji prijatelji bili dobri instrumenti kroz koje me Bog pozvao u Crkvu. Bilo je potrebno nekoliko godina intelektualnoga istraživanja i duhovnoga vodstva koje me je dovelo do krštenja. Moj je kum organizirao da s još osam osoba budem u skupini kojoj je sveti papa Ivan Pavao II. podijelio sakramente kršćanske inicijacije – krštenje, potvrdu i pričest – u noći vazmenoga bdijenja 1995. godine u bazilici sv. Petra u Vatikanu. Pristupiti Crkvi po rukama osobe prema kojoj sam imao golemo poštovanje bila je velika čast. No to je bio tek početak kršćanskoga života koji do danas pokušavam živjeti, u Božjoj milosti i sakramentalnom životu, znajući da je preda mnom još dugačak put do vječnoga života.
JAYABALAN: To je veoma zabrinjavajuća situacija. Poznato je da nekoliko zemalja ima nuklearno oružje, samo jedna ga je upotrijebila u prošlosti, ali uvijek je prisutan strah od nuklearnoga ratovanja i destrukcije koju ono može izazvati ne samo za ljude, nego i za naš planet. Trebalo bi se zaista posvetiti zaustavljanju širenja nuklearnoga naoružanja, ali i razoružavanju onih zemalja koje imaju to oružje i koje bi trebale smanjiti svoje zalihe. No tu se opet vraćamo na antropologiju. Sveta Stolica čvrsto vjeruje da su ljudi razumna, racionalna stvorenja, stoga je važno naći takvo rješenje za međunarodnu sigurnost i mir.
