»Isus Krist nije Bog, nego anđeo – arkanđeo Mihael.« Tako – ugrubo sažeta – glasi jedna od temeljnih zabluda Jehovinih svjedoka. Nije li ona puko izopačenje Pisma, kršćani su tek idolopoklonicima što usuprot Božjoj zabrani »časte vojsku nebesku«; a čak i u njezinim redovima – upozorava prorok Mihej kralja Ahaba – ima lažljivih duhova. No i istiniti će anđeo Otkrivenja vidiocu Ivanu dvaput zabraniti da mu se pokloni. Stoga jehovinskim žalcem može štrecnuti poklonstvo koje Jošua, čovjek »ispunjen duhom mudrosti«, odaje neimenovanomu vođi vojske Gospodnje kod Jerihona. U susretu sličnu Mojsijevu viđenju gorućega grma »nasljednik Mojsijev u službi proročkoj« ipak se ne iznevjerava Zakonu primljenu »po anđeoskim uredbama«. Iza anđeoskoga lika »čovjeka s isukanim mačem u ruci« Jošua, naime, razaznaje riječ »Gospodara« – onoga koji izbjeglim Hebrejima »nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sam spasio«.
Jošuino viđenje u povijesti se spasenja izdvaja otajstvenošću: anđela što predstavlja Boga u njemu zastupa – čovjek. Stoga bi onaj što predoči ljudskost kojom arkanđeo Mihael svjedoči božansku Riječ, a s njome se ne jednači, doista zavrijedio naslov »najvještijega među slikarima svega kršćanstva«. Baš je po takvu naslovu – koliko god osporavanu – u povijesti ostao zapamćen Hans Memling, Nijemac koji je »nadnaravnom blagošću« opečatio umjetnost portreta nizozemske renesanse. No jedan od »flamanskih primitivaca« na svom je »Anđelu s mačem« odstupio od portretnih biljega koji su ga među suvremenicima proslavili. Mihaelovu je pobožnu odmjerenost Memling, doduše, po običaju naglasio vitkošću crteža i mekoćom pigmenta; no arkanđelovu je halju oslobodio svjetlucavih uresa, a pozadinu lišio prepoznatljiva krajolika. Urešen tek križem na prsima, u zemaljsku paklinu pod sobom Mihael kao da prodire zlatom raja.
»Kao da zaista žive u raju«, govorilo se za karmelićanke samostana sv. Marije Rajske u Mantovi koji je utemeljila blažena Archangela Girlani. No život redovnice umrle 1494. – iste godine kada i Hans Memling – zlatilo je nešto »rajskije« od anđeoskoga imena koje su joj sestre nadjenule. I u Karmel je, naime, prodrla nadnaravnom blagošću. Kada joj je otac nakon samostanskoga obrazovanja naložio da u plemenitaškom domu razmotri tek rođeni poziv, redovništvu je uspjela privući i svoje dvije sestre. A kada se napokon zaputila k obližnjim benediktinkama, po neposluhu je svojega konja shvatila da potragu ima nastaviti dalje od kuće. Neraspadnutost njezina tijela nagrada je zagledanosti u Kristov križ koja ju je resila do smrtnoga časa. No anđeoska lakoća s kojom bi se u razmatranju lišavala zemljine teže plod je odmjerene pobožnosti Presvetomu Trojstvu: pobožnosti koja razaznaje da među Trojicom anđela – nema.
