Još uz blagdan Tijelova u dva sam navrata (podnevni i večernji Dnevnik na Hrvatskoj televiziji) čuo da se u tijelovskoj procesiji nosi »znak« kao podsjetnik/spomen na našega Gospodina, Isusa Krista (odnosno posljednju večeru). Molim vas da teološki utemeljeno odgovorite/pojasnite svima da mi, kršćani (katolici i pravoslavci) vjerujemo u živoga Boga, Krista Gospodina, te da se pod krušnom prilikom i njemu (a ne »znaku« ili slici ili kipu…) klanjamo u Presvetomu Oltarskom Sakramentu.
P. S. Na takve pojave trebamo paziti svi, a ne samo naši biskupi, i ne »zalijetati se« površnim izjavama u svakodnevnom govoru.
Čitatelj N. Uglešić
Vjerojatno nenamjerno ili nehotice, barem tako mi mislimo, novinar izvjestitelj ili komentator prijenosa liturgijske proslave Tijelova nije se precizno izrazio, no ne vjerujemo da je imao nakanu nešto pogrješno protumačiti, nego možda nije bio dobro upućen u samo teološko tumačenje blagdana i njegovo značenje, premda je i to ponekad moguće i zna se dogoditi. Ipak valja reći da se u svakodnevnom govoru svima nama može potkrasti koja pogrješka, a ako je u tom trenutku nismo svjesni i odmah ju ne ispravimo (a sugovornik nas na to ne upozori), onda ona ostaje »visjeti u zraku«, što se dogodilo i s novinarskim izvještajima o kojima pišete: »kopkaju« Vas i dalje jer novinaru nije imao tko reći da je pogriješio.
Ali bi se i na javnoj televiziji, kao i u svim ostalim (i komercijalnim) medijima moralo voditi računa o tome da se za izvještavanje o vjerskim temama uvijek odabiru i novinarke/novinari koji su upućeni u vjersku tematiku i koji znaju doći do teoloških izvora, kako bi svoj posao obavili što profesionalnije i u skladu s očekivanjem svoje publike, posebno vjerničke publike svaki put kada je riječ o vjerskim temama.
Teološki gledano, kao što i sami ističete, stvari su jasne: pod prilikama kruha i vina ne klanjamo se »znaku«, nego se klanjamo Isusu koji je na stvaran i otajstven način prisutan u njima. Duboko i lijepo izrazio je to i sveti Toma Akvinski kada je napisao riječi pjesme koju tako rado pjevamo: »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš.« To je sigurno i najpoznatiji himan od pet euharistijskih himana što ih je napisao taj dominikanski svetac i veliki teolog. U njima nam je ostavio nepresušan izvor za razmatranje o euharistijskom Otajstvu, a svojim je riječima sveti Toma izrekao ono što Crkva oduvijek vjeruje, naučava i propovijeda, te svaka drugačija tumačenja smatra krivovjernima i neprihvatljivima. Mislimo da je stoga i površna rečenica, koja bi mogla upućivati na pogrješno naučavanje, i Vama zasmetala.
Nauk o stvarnoj prisutnosti Kristovoj pod prilikama kruha i vina iznosi Katekizam Katoličke Crkve (KKC): »U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: ‘Uze kruh (…)’, ‘Uze čašu punu vina (…)’. Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod ‘rada ruku čovječjih’, ali ponajprije ‘plod zemlje’ i ‘plod trsa’, darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je ‘iznio kruh i vino’ (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa« (KKC, 1333).
Sljedeći brojevi Katekizma, a posebno oni od 1373. do 1381., iznose katolički nauk o »Kristovoj prisutnosti snagom riječi i Duha Svetoga«, a u njima se ističe da je Isus u svojoj Crkvi prisutan na više načina, »ali je ponajvećma prisutan pod euharistijskim prilikama«: »Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je ‘tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti’. U presvetom sakramentu Euharistije ‘sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist’. ‘Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek« (KKC, 1374).
Ponovit ćemo još jednom: Tijelo i Krv Kristovi prisutni su »istinski, stvarno i bitno«, a u sakramentu Euharistije »Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krvi. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe« (KKC, 1375), dok je Tridentski koncil katoličku vjeru izrazio i ovim riječima, ističući: »… po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u suštinu Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transsupstancijacijom« (KKC, 1376).
Mi, vjernici katolici, u misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, među ostalim, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja ne »znaku« ili »kipu«, nego – kao što i sami pravovjerno ističete – Gospodinu, i to ne samo na misi, nego i izvan misnoga slavlja, »čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji« (KKC, 1378), kao što to činimo i na blagdan Tijelova i na euharistijskim klanjanjima u svojim župama.
