Shvativši stvarne, zlonamjerne i nimalo neiskrene namjere nove komunističke vlasti, nadbiskup Stepinac u nastavku novoga prosvjeda Vladimiru Bakariću, predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske, od 2. kolovoza 1945. ponovno se osvrće na njegov klevetnički napad na bistričku procesiju:
»2. – U svom govoru izvoljeli ste u stvari bistričke procesije kazati, da ‘posjedujete autentične izjave najviših crkvenih krugova, da je većina prisutnih bila iz porodica onih ustaških krugova, koji su pobjegli ili se kriju ili se nalaze po logorima’. U koliko bi se ove riječi imale odnositi na moju predstavku, moram upozoriti, da toga nisam napisao, a niti to ne slijedi iz onoga, što sam napisao. Moje riječi doslovce glase: ‘Za to će snositi odgovornosti i oni, koji su punili logore i zatvore rođacima bistričkih hodočasnika.’ Iz toga nipošto ne slijedi, da su rođaci bistričkih hodočasnika ‘ustaški krugovi’. Pored takvih, daleko je više onih, koji nijesu ustaše, a imaju svoje rođake po logorima i zatvorima. To je opće poznata stvar. Tu su deseci tisuća bivših domobrana. Ja sam u predstavci upozorio i na veliki broj onih, koji su uhapšeni, smješteni u logor i zatvor, pa ih onda vlasti, nakon stanovitog vremena puštaju sasvim na slobodu kao nedužne. Na sve sam te u prvom redu mislio, kao što i na one, koji su se svršetkom rata našli ponukanim, da izvrše svoje zavjete, što su ih obećali za vrijeme rata. Pa i u samom Vašem govoru se ističe, da niste htjeli postavljati smetnje procesiji zbog ‘držanja nekoliko nesavjesnih ljudi’« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 201.).
»Moram ponovno istaći, da crkvene vlasti nisu imale nikakve političke namjere kod organiziranja ove procesije. Ponovno tvrdim, da za vrijeme procesije nisu padali politički poklici. Ne mogu pak usvojiti Vaše tvrdnje, da se na procesiji ‘organizirala jedna kampanja, koja je prvenstveno proustaška’. A to zato ne, jer sam duboko uvjeren, da velika većina hodočasnika nije imala ništa zajedničko s ustaštvom, pa nije ni bila proustaška. Ako bi se moglo što o tome dopustiti, to je jedino, da je moglo biti ‘nekolicina nesvjesnih ljudi’, koji nisu imali držanje dolično vjerskoj procesiji. No ti apsolutno iščezavaju pred masom vjernika. Sve u svemu moram se ograditi od toga, da se Crkvi pripisuje u organizaciji bistričke procesije politički, a osobito proustaški karakter.
3. – Na dva mjesta svoga referata izvoljeli ste spomenuti, da se vrši popis ljudi, koji su zatvoreni, u cilju, da se to izruči ‘Englezima’. Jednom govorite o kancelariji za popis, a na drugom mjestu, da među redovima svećenstva ima takvih ljudi, koji eto popisuju, kažu oni za ‘Engleze’ – ljude, koji su u logorima, za koje se ne zna danas gdje su, ili su u šumi ili inozemstvu; traže da se sakupljaju te obitelji, kažu da trebaju te podatke za ‘Engleze’. U stvari vrše okupljanje tih redova. Sve su to neprijateljski gestovi.’
Gospodine predsjedniče! Kako sam u svojoj predstavci spomenuo, dobivam danomice veliki broj molbi upućenih za pomoć i informacije. Ja sam to iskreno i otvoreno napisao. Stoga moram najodlučnije otkloniti pomisao, da se u mojem tajništvu vrše neki popisi za Engleze. Moram to činiti, jer je cijelom Zagrebu poznato, da su u moje tajništvo dolazile stotine ljudi s adresama svojih rođaka, za koje do danas ništa ne znaju. I to nije počelo ni najmanje mojom inicijativom niti ma koga iz redova svećenstva. Ako ste tako obaviješteni, moram upozoriti, da te informacije nisu ispravne.
Na stvari je jedino istina, da je meni pred 20 dana došla skupina gospođa žena časnika smještenih u Vršcu, da potpišem njihovu molbu na Maršala Tita, neka bi im muževe povratio na teritorij Hrvatske. Ja sam tu molbu preporučio i ona je uručena msgru dr. Rittigu, da je otpremi dalje. Kako te gospođe nisu sakupile potpise svih interesiranih, ostavile su molbu kod vratara nadbiskupskog dvora da potpišu i preostale zanimane. Tim povodom počeli su najednom stizavati brojni upiti i za ostale pritvorenike s molbom, da im pomognem. Nisam mogao odbiti i otjerati tih ljudi, kao što nisam kroz 4 godine odbio ni jednoga iz Vaših redova, kad su dolazili moliti, da za njih interveniram. Nitko od mojih svećenika nije nikada nikome rekao, da se to vrši ‘za Engleze’, jer na to nije nitko od mojih svećenika ni mogao pomisliti. Zato jednako tako odlučno odbijam tvrdnju, da se u toj organizaciji (tj. kat. Crkvi i svećenstvu) jedna preorijentacija nije izvršila i da ona barem jednim dijelom svojim ide starim putem, u koliko se to može dovoditi u vezu s radom mojega tajništva prigodom donošenja molbi za informacije o nestalim članovima brojnih obitelji. Gospodine predsjedniče, ovo se sve vršilo u mom tajništvu javno. Stoga, zar je moguće zamisliti, da bi se otvoreno putem moga tajništva mogla vršiti jedna takva akcija, koju bi vlada mogla smatrati neprijateljskom za državu.
4. – U vezi s Vašim riječima, kojima ste završili pasus o netom spomenutom prikupljanju podataka: ‘Mi možemo kazati, da znamo odakle potiču inspiracije za to i da znamo i pratimo dalje razvoj tih stvari’, moram izjaviti: Ja mogu iskreno kazati, da ne znam odakle potiču inspiracije za akciju sakupljanja podataka nestalih« (str. 201.-203.).
Dopis Predsjedništvu Vlade Federalne Hrvatske u kojem se zauzima za na smrt osuđene svećenike Petra Kovačića, Matiju Crnkovića i Henrika Krodera, 3. kolovoza 1946.:
»Ovaj nadb. duh. stol obaviješten je da je Petar Kovačić, župnik Sv. Obitelji u Zagrebu, po vojnom sudu na smrt osuđen… Petar Kovačić bio je najprije osuđen na 6 god. prisilnog rada, a kasnije ponovljen je proces kod vojnog suda i navodno isti je osuđen na smrt. Ovaj nadb. duh. stol već u 2 predstavke, poslane Vis. Naslovu, među inim stvarima osvrnuo se je i na proces protiv svećenika P. Kovačića. Povodom ponovne osude ovaj nadb. duh. stol ističe isto, što je istaknuo u prije spomenutim predstavkama, a to je sljedeće:
Petar Kovačić jest jedan od najuzornijih svećenika u zagrebačkoj nadbiskupiji. Politikom se nikada nije bavio. Nikome nije naškodio, a pomagao je svakome, u koliko je bilo moguće… Navodno je osuđen radi toga, što je bio od poglavnika odlikovan, a bio je odlikovan proti svoje volje. Ta osuda u protimbi je s tolikim izjavama maršala Tita, da se nikome ništa dogoditi neće, tko si nije okrvavio ruke, a iz gore navedenoga sigurno je, da svećenik Kovačić nije kriv ničijoj smrti« (str. 204.-205.).
NASTAVLJA SE
