Sveti Pavao u trpljenju je našao radost jer shvatio je zbog koga ili čega trpi. Piše u ulomku iz Poslanice Kološanima: »Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.« Je li i kršćanin danas spreman na trpljenje poradi Krista?
Prečesto se na trpljenje gleda kao na nešto što bi se trebalo pod svaku cijenu izbjeći. Tko je danas spreman trpjeti? Trpljenje je sastavni dio iščekivanja koji je potrebno ukloniti. Upravo poput riječi strpljenje, koje je plodonosno čekanje važne prilike, trpljenje je dio strpljenja kojega se čovjek najviše boji. Jednostavno se pita: »Dokle? Koliko? Kada nastupa završetak?«
Nasuprot svakomu uzdahu na trpljenje nalazi se današnji odgovor sv. Pavla. Ne, on nije poželio da se trpljenje ukloni u njegovu životu. Nije se ni pitao kada će završiti. Nema tu nikakvih nervoznih trenutaka koji bi ga potaknuli da se brže dokopa cilja. On je zastao upravo na trpljenju jer zna plodove takvoga iščekivanja. Sveti je Pavao u trpljenju našao djelić radosti. Njegovo trpljenje ima smisla, njegov put prema naprijed neizbježno dolazi. I sve što je na tom putu, pa makar to bilo i trpljenje, sveti će Pavao prihvatiti. Čovjek može u svoj život uglaviti takvu radost sv. Pavla. Trenutci sreće sv. Pavla postoje jer zna prema kakvu cilju hoda, za koji cilj trpi, što na kraju svega iščekuje. Svaki njegov mali trnovit korak trpljenja vodi ga samo bliže cilju. I tu je pronašao radost. Za njega trpljenje na putu donosi radost.
Nije li upravo trpljenje sredstvo prema prokušanijemu životu? Onaj tko je mnogo pretrpio pa većinu pobijedio ili na svaki pad ustao, takav čovjek jest zaista heroj, takav u pogledu na prošlost može izraziti radost. Nema veze koliko li su situacije bile teške, ako čovjek u tim trenucima dadne sve od sebe, moći će u pogledu na svoje trpljenje iskazati radost. Mučne su situacije u kojima si ljudi najviše predbacuju. Netko je trpio kad je osjetio gubitak najdražih osoba ili kad je iskusio gušenje od obveza ili kad se pretrgao s vlastitim djetetom koje ne pokazuje želju za napredovanjem. Ako je čovjek u svakom trenutku trpljenja dao sve od sebe, tada ga je i takva, zaista mučna situacija velikoga trpljenja izgradila. Treba li si zbog trpljenja uopće predbacivati? Upravo iskustvo zadobiveno trpljenjem donosi neizmjerne dobre strane koje u novim situacijama pomažu u izgradnji boljega društva. I tako trpljenje, kao i kod svetoga Pavla, postaje put radosti.
Ivan Zlatousti je riječi svetoga Pavla protumačio povezujući ih sa zapovjednikom i zamjenikom u vojsci dok traje ratno stanje: »Sveti Pavao ne će imati patnje koje su njegove vlastite već Kristove kako bi pomirio ljude s Kristom. Trpi zbog Krista pa se zato zahvalnost ne duguje njemu nego Kristu. To je kao da postoji vojna četa kojoj je dodijeljen zapovjednik da je štiti i treba stajati u borbi. Onda kada on ode, njegov zamjenik treba nasljeđivati njegove rane dok se bitka ne završi.«
Kršćanin je biće nade. Ne će očajavati u trenutcima trpljenja. Kada je poznato da se trpljenje događa kako bi se došlo do viših ciljeva, nastupa drugačiji odnos prema svakoj teškoj situaciji. One postoje kako bi izgrađivale, ne smiju postati nepromišljeni trenutci. Za razliku od onih koji od trpljenja bježe, kršćanin će znati do čega ga trpljenje može dovesti. Jasno je da će na putu trpljenja biti i padova, i razočaranja, i samoće, i bijesa, ali i tuge. Različiti te ponekad i podvojeni osjećaji nižu se u trpljenju. Pogled na Krista koji je sve pretrpio, koji je pokazao da i patnja može imati smisao, donosi kršćaninu zreliji pogled na takve mučne situacije koje bi se najradije izbjegle.
Danas će trpljenje možda biti nekakav loš dan koji se nikako ne privodi kraju. Sutra će trpljenje biti nedostatak razumijevanja na radnom mjestu. Za koji mjesec trpljenje će biti u podnošenju vlastite bolesti ili bolesti roditelja ili nekakvih prehlada vlastite djece. U malenim koracima trpljenja nalazi se put do pobjede. Svaka takva situacija, ako se nosi s Kristom, ako se u njoj vidi cilj, može se lakše prebroditi jer će pobuditi strpljenje, pažljivo nošenje križa za Kristom koji je sve pobijedio. I na kraju će neizbježno donijeti neprolaznu radost.
Gospodine, dok trpimo u svakodnevnim teškoćama, pomozi nam nositi osobne križeve za Tobom sve do kraja jer nas u pretrpljenim teškoćama očekuje radost u susretu s Tobom koji si sve pobijedio za vijeke vjekova. Amen.
