Ovogodišnji Dan života koji se slavi prve nedjelje u veljači Hrvatska je dočekala ošamarena crnim statistikama s posljednjega popisa stanovništva: tijekom posljednjega desetljeća izgubila je gotovo 400 tisuća stanovnika, a demografi upozoravaju da je taj broj i veći. Poražavajućim trendovima demografskoga sloma praćenoga iseljavanjem zasigurno ne pogoduje ni sadašnja inflacija i poskupljenje energenata, živežnih namirnica i usluga. Ima li uopće pomoći? U posljednjem siječanjskom »Vijencu« demograf Nenad Pokos razbio je iluzije da se u demografskoj obnovi zasad može ozbiljnije računati na mjere vladajućih, upozorivši da je Vlada Republike Hrvatske osnovala Vijeće za demografsku revitalizaciju koje se sastoji od petnaest članova (u kojem nema ni jednoga demografa) te da je zadnja sjednica toga vijeća održana prije – dvije godine. Upozorio je i na to da se radna tijela Hrvatskoga sabora sastoje od 28 odbora i jednoga povjerenstva, a među njima nema odbora kojemu bi demografija uopće bila u naslovu. Uzaludnima se čine i brojni prijedlozi demografa i drugih stručnjaka da se s ciljem poticanja demografske obnove rasterete hrvatski porezi koji su među najvećima u Europi, da se više ulaže u potpore obitelji preko dječjega doplatka koji bi bio namijenjen svoj hrvatskoj djeci, da se porezno rastereti kupnja prve nekretnine, da se transparentnijim djelovanjem institucija vrati povjerenje u njih jer mnogi su svjedočili da ih upravo razočaranje motivira za odlazak iz zemlje…
Čini se da ni jedan dobronamjeran prijedlog za demografsku obnovu ne nailazi na sluh, a kamoli na provedbu. Legitimno je stoga postaviti pitanje: Što je tomu uzrok?
Po mnogočemu sudeći, čini se da su hrvatski vladajući, i to unatrag nekoliko desetljeća, zaslužili da im veliku i nadasve iskrenu ispriku upute svi, od stručnjaka do zabrinutih građana, među kojima su i brojni vjernici. Zaslužili su takvu ispriku jer u komunikaciji s vladajućima o demografskim pitanjima prekršeno je temeljno bontonsko pravilo: savjet se daje tek kada ga netko iskreno traži. U suprotnom svaki savjet djeluje gotovo kao agresija koja često rađa inatom praćenim kroničnim nečinjenjem. Možda se upravo to dogodilo i u Hrvatskoj jer dojam je da što se vladajuće više upozoravalo na demografski slom, on je brže dolazio; što je iznošeno više prijedloga za revitalizaciju, to se pad broja stanovnika ubrzavao; što se više demografskih suza prolijevalo zbog iseljavanja čitavih obitelji, to su one brže pakirale kofere i odlazile. Postojeće mjere očito ne daju većega učinka.
Hrvatska demografska budućnost sada je zakočena jer čeka na jednostavno i iskreno pitanje vladajućih da im se pomogne (ne računaju se pitanja radi forme), a stanje je tako ozbiljno da im nitko pametan ne bi zamjerio ako priznaju da sami ne mogu iznaći rješenje. Dok se ne dogodi politička volja za postavljanje toga pitanja, u čekaonici će biti i svi koji su o demografskom pitanju promišljali na prošlogodišnjem socijalnom tjednu u organizaciji Hrvatske biskupske konferencije, i svi profesori i studenti novoosnovanoga studija demografije i iseljeništva na zagrebačkom Sveučilištu, i svi stručnjaci koji su već provjerili realnu mogućnost provođenja pronatalitetnih mjera koje su uspjele u drugim državama, i svi dobronamjerni među vladajućima i oporbi, kulturnim i društvenim institucijama i medijima te svi građani kojima je stalo da se negativni trendovi zaustave. Ma zar će budućnost hrvatskoga naroda doista postati žrtva jer se netko ne usudi (ili ne smije) iskreno zamoliti za pomoć, za savjet?
