Jedan od razloga zašto ljudi posežu za knjigom jest to što knjiga ima moć »otrgnuti« čitatelja iz njegove svakidašnjice i odvesti ga u neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto. Međutim, rijetko koja knjiga ima snagu ostaviti čitatelja ukorijenjena u svakidašnjici i tada u njegov život i u njegovu svakidašnjicu unijeti komadić Neba, dio Vječnosti. Među takvima je knjiga svećenika i redovnika Henoca Tailleaua »Moja mala naučiteljica – Mala Terezija koju tek treba otkriti«. Objavljena je u suizdanju Glasa Koncila i Zaklade »Sveta Maravillas od Isusa«, koja među ostalim promiče vrijedna i dosad neobjavljena izdanja karmelske duhovnosti na hrvatskom govornom području.
U predgovoru hrvatskomu izdanju koji su napisali nakladnici navedeno je nekoliko važnih obljetnica koje su se ispreplele oko objavljivanja knjige »Moja mala naučiteljica – Mala Terezija koju tek treba otkriti«. Neki će u tim podudarnostima prepoznati samo običan stjecaj okolnosti u kojem ne postoji ni uzrok ni posljedica, a neki će drugi u tome prepoznati providnosno djelovanje Božje koje povezuje i isprepleće trenutke i živote na ljudima neshvatljiv način. Tako je, naime, u Hrvatskoj knjiga ugledala svjetlo dana u godini kada se slavi 150. obljetnica rođenja svete Male Terezije od Djeteta Isusa i Božjega Lica, 100. obljetnica njezine beatifikacije, a u Prilici se predstavlja o 126. godišnjici svetičine smrti (30. rujna 1897.). Nadalje, Henoc Tailleau svoju knjigu gradi na mislima svete Male Terezije, a zatim upućuje na usklađenost, potpunu duhovnu podudarnost njezinih misli s mislima svete Majke Terezije iz Kalkute i svete Faustine Kowalske. Sveta Majka Terezija 1928. godine upravo je sa zagrebačkoga kolodvora pošla na svoj mukotrpan put da bi postala sveta Majka siromaha čitavoga svijeta. Nakon pola stoljeća, 1978., ponovno je došla evangelizirati u Hrvatsku, i to u organizaciji Glasa Koncila – kojemu je zaštitnica upravo sv. Mala Terezija; Majka Terezija umrla je 100 godina nakon svoje svete imenjakinje. Također, zapitat će se nakladnici, nije li znakovito da je isti papa koji je crkvenom naučiteljicom proglasio sv. Malu Tereziju, beatificirao i Majku Tereziju i Alojzija Stepinca, svetom proglasio Faustinu Kowalsku, kanonizirao i Maravillas od Isusa, i to u Madridu, baš uoči svojega »oporučnoga« pohoda Hrvatskoj 2003. godine, a blaženom ju je proglasio 1998. godine, iste godine kada i kardinala Stepinca, kojemu se u godini objavljivanja Tailleauove knjige obilježava 125. obljetnica rođenja, 70. obljetnica uvrštenja u kardinalski zbor, 25. obljetnica beatifikacije, a posljednja knjiga na čijem je prijevodu s francuskoga radio prije uhićenja nosila je naziv »Bilješke o djetinjoj pobožnosti svete Terezije od Djeteta Isusa«. Stoga, ako su se sve navedene okolnosti ispreplele samo oko događaja objavljivanja knjige, koliko će se tek ono što je napisano u knjizi ispreplesti sa životima onih koji posegnu za njom?
Polazište o. Tailleaua na prvi pogled može djelovati paradoksalno jer on tvrdi da je Mala Terezija, unatoč mnogim napisanim i objavljenim publikacijama o njezinu nauku i njezinu životu, ljudima i dandanas u velikoj mjeri – nepoznata. Njezin život tako uspoređuje s ljepotom velebne katedrale u kojoj uvijek postoji neki neistražen i skriven detalj bez kojega cjelina gubi na svojoj monumentalnosti i vrijednosti. Autor svoju knjigu o Maloj Tereziji smatra dragocjenom, ali to nikako ne čini zbog svojih tumačenja i komentara u njoj, nego upravo zbog bogatstva koje se nalazi u velikom broju svetičinih riječi navedenih u knjizi: »Mala Terezija bit će ta koja će nam govoriti. Mi ćemo samo slušati. Neka ona bude naš vodič.«
Knjiga je namijenjena svima koji se osjećaju zbunjeno u svojoj pobožnosti i ne znaju na koji način rasti, pobožnim kršćanima koji dnevno mole krunicu i idu na misu, ali ne napreduju u unutarnjem životu; onima koji nakon godina i godina prakticiranja vjere i dalje imaju iste slabosti i nesavršenosti kao i prije; ljudima koji se pričešćuju bez žara, ispovijedaju se bez istinskoga kajanja i ne pronalaze svjetlost u propovijedima koje slušaju. Namijenjena je obeshrabrenima, onima koji mole iz navike, koji više ne teže biti sveti, koji vjeruju uz napor, ispunjavaju uz umor, a sve vezano uz Njega uzrokuje im dosadu. Vjernicima kojima vjera nema svoju puninu, koji se osjećaju toliko daleko od Boga da ga smatraju strancem.
Svoj put nasljedovanja Krista Mala Terezija naziva vrlo ravnim i vrlo kratkim putom. Nakon pročitane Tailleauove knjige mnogima bi se taj put mogao učiniti posve drugačijim – strmim, dugačkim i nadasve teško dostižnim putom. Međutim nije tako jer ga je Mala Terezija pažljivo utabala sa sviješću da je to put kojim bi trebali moći hoditi svi.
Prvi korak na njezinu putu korak je ljubavi – one neuvjetovane, bezinteresne ljubavi koja traži sreću drugoga pritom ne tražeći sreću za samoga sebe. Autor se, promišljajući o svetičinim riječima, osvrće i na velike opasnosti i zamke današnjega svijeta koji ljudima usađuje vjerovanje da osoba, koja se (potaknuta ljubavlju) u potpunosti učini slugom drugoga, nema osobnosti ili da joj nedostaje autoritet. Mala Terezija, suprotno tomu, naučava da čovjek treba ispunjavati svoju volju ne ispunjavajući ju. Jedino tako može činiti ono što je volja Božja jer u Gospodinovoj kući ropstvo je slobodno. Slobodno, jer ne služi se iz potrebe, nego iz ljubavi… Ljubav te čini službenikom kao što te istina oslobađa.
Cjelokupni nauk svete Male Terezije zasniva se zapravo na promjeni perspektive koja čovjeku omogućuje uvidjeti koliko je on u svojoj i najgorljivijoj i najiskrenijoj mogućoj potrazi za Bogom ispunjen (često posve nesvjesno) samim sobom te kako se u toj najvažnijoj potrazi svojega života previše opterećuje nevažnim dojmovima i varljivim i prevrtljivim osjećajima zbog kojih, umjesto da se kratkim i ravnim putom kreće prema svojemu cilju, beživotno tapka na mjestu: »Dušo moja, što ima veze što ti je dosadno na misi? Zbog koga ideš, zbog sebe ili zbog Njega? Zašto ti se sviđa ići, zbog tebe ili zato što se Njemu sviđa? Ideš kako bi ugodila sebi ili Njemu? Ako se Njemu sviđa da ideš, kakve veze ima dosađuješ li se ili ne, jesi li gorljiva ili suha, utješena ili neutješena? Ne shvaćaš li? Ni gorljivost ni utjeha ne ovise o tebi: ako On smatra neprikladnim dati ti ih, zašto ih toliko želiš? Zašto daješ toliko na važnosti toliko nevažnu detalju? Jedino što je važno jest to da je On zadovoljan!«
Mala Terezija uči življenju u punini. Ona sama ne želi biti napola svetica, stoga takvo što ne želi ni za svoje bližnje. Ne želi da itko, poput Adama koji se u svojem grijehu od Boga skrio, osjeća strah prema Bogu koji je za čovjeka postao Djetetom, nego želi da čovjek u svakoj svojoj slabosti i u svakom svojem grijehu hrli u zagrljaj Ocu. U vremenu u kojem ljudi svakodnevno razbijaju glavu neizvjesnom, nesigurnom budućnošću, tako je utješno čuti sveticu koja govori: »Brineš se za budućnost kao da si ti ta koja o njoj odlučuje.« Ona uči kako da čovjek umrtvljuje sam sebe, kako da se oslobodi suvišne prtljage, kako da živi skriven, izbjegava svaku posebnost i kako da moli Boga ne lišavajući ga pritom njegove želje za darivanjem: »Da je barem tražio više, da. Dobio bi više! Jer to dijete dobiva od oca koliko ga traži: za njega nema zatvorenih vrata. Otac mu ništa ne odbija. (…) Odatle tuga: osjeća se ograničenim zbog onoga maloga što ga njegovo dijete traži!«
Karmelićanka San Vicente de Paul netom prije smrti Male Terezije izrekla je da ne zna što bi njihova majka mogla reći u obavijesti o smrti sestre Terezije kada ona nikada nije napravila ništa vrijedno spomena. U svojoj nesmotrenosti spomenuta sestra sigurno nije bila ni svjesna toga koliko je zapravo bila u pravu jer Mala Terezija uvijek je govorila da je Isus taj koji čini sve, a ona ne čini ništa. No to Terezijino »ništa« i danas mijenja živote. To »ništa« i danas izvlači čovjeka iz močvare, blata, iz rutine. To »ništa« njegove teške i izranjavane noge osposobljava za hod vrlo kratkim i vrlo ravnim putom. Putom na kojem prestaje biti važno ono što čovjek čini i postaje važno jedino ono što čovjek dopušta Bogu da čini u njemu.
