Digitalno pismeni – emotivno nepismeni. Pisma, ona stara klasična pisma koja su se čekala danima, tjednima, tjeraju čovjeka da prebire po događajima, dojmovima, da iz njih i iz sebe izvuče najvrjednije, da to stavi na papir, priopći drugomu. Pisma su također prostor dan drugomu da kaže ono što inače ne zna, ne može ili se ne usudi reći. Koliko je čovjek izgubio kad je prestao pisati pisma! Navedene misli otkrivaju tek jedan – možda ne najvažniji, ali nipošto beznačajan – dojam kad se lista knjiga »Istinska ljubav«, čiji podnaslov otkriva bit njezina sadržaja, ali i privlačnosti: »Pisma svetih supružnika Zelije i Ljudevita Martin, roditelja svete Male Terezije«. Pozamašan svezak od gotovo šeststo stranica, koji je nedavno ugledao svjetlo dana na hrvatskom jeziku, otkriva mnogo toga, ali je nadasve izvorno i neušminkano svjedočanstvo svetosti njegovih glavnih junaka.
Kad ih već osobno nije moguće susresti, najbolji je način da ih se susretne čitajući njihova pisma. Tako u uvodu u hrvatsko izdanje zbori jedan od urednika, karmelićanin dr. Jure Zečević, koji je urednički posao dijelio s Ivanom Šarićem i Markom Kolićem. Dr. Zečević iznosi opće podatke o sadržaju knjige. Objavljena je u suradnji »Karmelskih izdanja« i riječkoga Centra »Martin-Guérin«. Sadrži ponajprije, uz druge popratne sadržaje, sva sabrana pisma svetih supružnika Martin, ukupno 231 pismo. Pisma su pisana od 1863. do 1888. godine. Uz supruga Ljudevita, adresati Zelijinih očuvanih pisama su i njezin brat Izidor, šogorica Celina, kćeri u Karmelu Paulina, Marija i Celina te Zelijina starija sestra Marija-Dositeja koja je bila redovnica od Pohođenja u samostanu u Le Mansu. Adresati Ljudevitovih pisama su supruga Zelija, kćeri karmelićanke u Lisieuxu i prijatelj iz Bretanje. U knjigu su uvrštena i četiri pisma kćeri Marije koja se sadržajno odnose na Zeliju i Ljudevita, kao i nekolicina kraćih zapisa na papirićima bez datuma.
Neposredni dojam koji čitanje pisama ostavlja jest da bračni život uistinu može biti »amoris laetitia«, radost ljubavi; radosna vijest, priča o otkupljenju ispričana kroz bračnu priču. Kojega to muškarca ne bi obradovale riječi koje je Zelija uputila Ljudevitu: »Kada primiš ovo pismo, bit ću zauzeta uređivanjem tvojega radnoga stola. Nemoj se brinuti, ništa ne ću zagubiti, ni stari komad papira, ni vršak pera, ukratko, ništa. (…) Toliko sam sretna već pri samoj pomisli da ću te uskoro vidjeti da uopće ne mogu raditi.« Mnoge bi pak žene dale sve da ih se ovako naslovi: »Draga prijateljice, (…) čeznem za time da budem s tobom.« Stoga »asocijacije« na apostolsku pobudnicu pape Franje o obitelji i na Godinu obitelji »Amoris laeititia« urednik dr. Zečević smatra »posve opravdanim«. »Doista se može reći da je objavljivanje te knjige u hrvatskom kontekstu jedan od vrsnih doprinosa Godini obitelji – obitelji kao posebnoga mjesta ostvarivanja interpersonalne, međuosobne ljubavi«, kaže sugovornik.
No dojmovi koje čitanje pisama potiče ne moraju uvijek biti jednoznačni. Čovjek je, naime, s mjerom nostalgije svjestan da danas ima malo ljudi kao što su sveti Ljudevit i sveta Zelija (naglasak na »sveti«). Sama je sv. Mala Terezija rekla da joj je Bog dao otca i majku koji su bili dostojniji neba negoli zemlje.
Neka pisma, odnosno neki njihovi dijelovi, posebno Zelijina, uistinu djeluju nekako »nebeski«, a time možda i tuđe današnjemu čovjeku koji je skloniji ironiji negoli uzvišenomu stilu.
Na te primjedbe dr. Zečević kaže da ih to što su bili dostojniji neba negoli zemlje »nipošto ne otuđuje od današnjega čovjeka, nego posve suprotno«. »Mogu li i smiju li istinoljubivost i iskrenost biti tuđi čovjeku bilo kojega vremena? Može li i smije li lijepa, nježna, duboka, oduhovljena i ustrajna ljubav biti tuđa ikojemu bračnomu paru, ikojoj obitelji? Obilježja i svojstva odnosa između supružnika Martin, između roditelja i djece u toj obitelji, sklad, uzajamna potpora u teškoćama, uvijek su i za svakoga ‘in’, svatko ih želi. Ondje gdje se ona realiziraju nebo se živi već na zemlji, a čak i ondje gdje ih nema takvi odnosi ostaju čovjekov ideal, čovjekova čežnja i nada koje mu usmjeravaju, obogaćuju i osmišljavaju život. Voljeti i biti voljen uvijek je čovjekova potreba, a kada se susretnemo s takvom ljubavlju, istodobno i uzvišenom i dosežnom, u bilo kojoj epohi, bivamo zadivljeni i privučeni«, kaže sugovornik.
U životu bračnoga para Martin, iako su bili dobrostojeći, uistinu je bilo teških trenutaka, od smrti djece i tuge, depresije zbog toga, preko stresa i problema s odgojem i odrastanjem djece te konačno do prerane i teške Zelijine smrti 1877. godine, kad je posljednjoj kćeri, Marie Françoise-Thérese, koja će kasnije postati sv. Terezija od Djeteta Isusa, bilo samo četiri godine. Ipak, sve to nije iz obitelji protjeralo »radost ljubavi«. Gdje je tajna?
»Na to se pitanje«, odgovara dr. Zečević, »vjerojatno mogu dati različiti odgovori. Zelija i Ljudevit izvrstan su primjer za to da trpljenje i radost ne moraju uvijek biti obrnuto proporcionalni. Ne, nisu oni tražili patnju radi patnje, nego – kao i Isus u Getsemaniju – žele, mole i sve čine da ih patnja mimoiđe. No budući da zajedno s Isusom izgovaraju i riječi: ‘Ali ne moja volja, nego Tvoja (Otče) neka bude’, snagu i utjehu u svojim patnjama nalaze u iskustvu ispunjenja volje Božje. Oni se po trpljenju osjećaju sjedinjeni s trpećim Isusom i u zajedništvu s njim, utješeni njime, nose svoje boli i patnje ne u očajanju, nego u radosnu iščekivanju eshatološkoga otkupljenja.«
Zamoljen da izradi »profil« supružnika koji su kanonizirani 2015. godine – prvi put u povijesti da je zajedno kanonizirano dvoje supružnika – dr. Zečević je rekao: »Zelija – majka koja je radost nalazila u pridonošenju radosti svoga muža i svoje djece. Žena koja je snagu crpla u božanskim sferama jake vjere i povjerenja u dobrotu, svemoć i ljubav nebeskoga Otca, na koje se uvijek oslanjala, u lijepim i teškim danima. Ljudevit – muž koji je iskreno volio i poštovao svoju ženu, brižan suprug i otac koji je nalazio radost u skrbi za suprugu i svoje kćeri, čvrst, požrtvovan i odan, osoba na koju se moglo osloniti. Oboje su davali mjesta Bogu u svom životu, računali s njim i s njegovom pomoću. Ipak, ni jedno nije živjelo ‘u oblacima’, nisu bili izgubljeni sanjari ni nepraktični idealisti, stajali su čvrsto na zemlji i imali osjećaj za konkretne svakodnevne potrebe svoje obitelji. Rukovodili su se u svom govoru i činjenju načelom: ‘Nastojat ću ničim ne otežati život članovima svoje obitelji koje mi je Bog povjerio; štoviše, nastojat ću im uljepšati i olakšati život.’ Izvrsno ih je oboje opisao papa Franjo na kanonizaciji: ‘Sveti supružnici Ljudevit Martin i Zelija-Marija Guérin prakticirali su kršćansko služenje u obitelji, iz dana u dan stvarajući ozračje vjere i ljubavi koje je njegovalo zvanja njihovih kćeri, među kojima je bila i sveta Terezija od Djeteta Isusa.’ Ukratko, iako nas od njih dijeli cijelo stoljeće, čitajući njihova pisma, možemo otkriti bliskost i srodnost s njima te ih doista možemo doživjeti kao ‘svetce s vrata pokraj naših’.«
Pokušavajući sažeti aktualnost svetih supružnika, dr. Zečević je rekao: »Danas su mnogi bračni i obiteljski odnosi ranjeni na razne načine, tako da se nerijetko dovodi u pitanje i sam smisao braka i obitelji u biblijskom smislu. Za svetu kćer svetih roditelja Zelije i Ljudevita, Malu Tereziju, sveti papa Ivan Pavao II. rekao je da naučava ‘znanost božanske ljubavi’. Ova knjiga pisama njezinih roditelja otkriva nam od koga je naučila i upila tu nedeformiranu znanost uzajamne ljubavi čovjeka i Stvoritelja, koja se prelijeva i prožima međuljudske ljubavi čineći ih istinskim, svetim i blagotvornim za čovjeka. Zelija i Ljudevit doista su bili duboko i čvrsto ukorijenjeni u takvoj vertikalno-vodoravnoj istinskoj ljubavi prema Bogu i čovjeku te stoga današnjemu čovjeku mogu biti korektivni ‘modeli’ kvalitetne i sveobuhvatne supružničke ljubavi i svakidašnje svetosti koja sve ‘obično’ prožima Božjom prisutnošću.«
