Analizirajući velike biblijske tekstove o kušnjama – polazeći od pretpostavke da Bibliju u cjelini treba promatrati, u smislu književnoga žanra, kao komediju te u skladu s tim uspoređujući Sotonu s tipskim antičkim likom bomolohosa, nametljiva lakrdijaša koji se svojom inteligencijom, komunikativnošću i moću uvjeravanja koristi da bi »nasamario« ljude – dr. Dean Slavić, izvanredni profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u svojem predavanju dolazi do novozavjetnih kušnja. U analizama tih situacija neprestano se vraća na starozavjetne kušnje (prvi ljudi, Job), pri čemu upozorava na temeljnu razliku koja je nastupila s Novim zavjetom. »Krist je prije svega od početka do kraja svjestan osobe koja ga kuša, a tu svijest prenosi i tekst. Nadalje, Krist je nadmoćan Sotoni pa svojim držanjem pruža i pouku pravilnoga suobraćanja s njim. Pouka biva jednostavnom: Reci mu ne«, kaže autor.
Prva se analiza, dakako, odnosi na Isusovu kušnju u pustinji. Evo kako autor razmišlja o nekim njezinim elementima: »Sotona je prije hranu uništavao, a sada traži od Isusa da proizvede hranu i time dokaže da je blizu Bogu, naime da mu je Sin. Na prvi pogled u tome zapravo i nema ničega lošega. Jer zašto Isus ne bi dokazao da je Sin Božji?
Što ima lošega u tome da proizvede hranu? Kristove riječi i postupak pokazuju što bi u tome bilo loše, osobito ako se sagledaju na pozadini događaja iz Postanka i Joba. (…) Krist zna nešto drugo, naime da Sotonina rečenica jest zapovijed i da slušati njegove zapovijedi znači činiti zlo. ‘Pretvaranje kamenja u kruh uključivalo bi grijeh pobune protiv volje Božje’ (navod katoličkoga bibličara Benedicta Viviana, nap. ur.). Sam Kristov odgovor biva u tom surječju znakovit i važan. Žena je uzela plod s drva dobra i zla, i time je rekla da je taj plod važniji od onoga tko ga je dao, naime od Jahve. Job je duboko zažalio zbog gubitka hrane, točnije imanja, djece i svojega zdravlja, pa je rekao ono što je rekao (neizravno prokleo Boga, nap. ur.) – i time je ustvari pokazao da je hrana važnija od onoga tko ju daje. Krist uopće ne govori da hrana nije važna, ali čovjek ne živi samo o njoj, nego o svakoj riječi što dolazi iz Božjih usta, što znači da je onaj koji daje hranu važniji od hrane.«
No autor promišlja i dalje. Premda Matej ne rabi riječ »riječ« u smislu u kojem to čini evanđelist Ivan u Proslovu, prema kojem je Krist vječna Božja Riječ (Logos) koja se utjelovila među ljudima, a ni kao Luka kod kojega Marija kaže: »Neka mi bude po riječi tvojoj?«, dr. Slavić pitajući se kaže: »Ali ti ljudi, čovjek, žive i od riječi koja izlazi iz usta Božjih. Ili žive od Riječi? (…) Ovdje u Mateja Isus je sama sebe neizravno također imenovao riječju, i postavio se nasuprot onomu što bi bio samo kruh. Možda je na svoj način ironičan prema Sotoni, koji ne mora razumjeti da spominjući riječ misli i na sebe. Naravno da treba taj kruh staviti u blizinu ustanovljenja euharistije jer će Krist doista uskoro učiniti nešto posve suprotno, i ujedno samo naizgled blisko onomu što je Sotona tražio. On će svoje tijelo pretvoriti u kruh, a vino će biti njegova krv – ona će se proliti za sve grijehe (Mt 26, 28), pa i za grijeh koji su počinili prvi ljudi, a onda i za ono što je kazao Job. Novi savez koji se sklapa po krvi i tijelu Kristovu potvrđuje stari savez i daje mu poseban smisao.«
Analizirajući drugu Sotoninu kušnju (»Ako si sin Božji, baci se dolje…«), predavač među ostalim zamjećuje: »Sotona tu ima na umu zadovoljstvo, ono što je vidjela prva žena, i ono što je uostalom imao Job od svojega imanja. Biti Sin Božji ima po Sotoni vrlo specifično značenje – uživati. Točno će takav koncept užitka u pojmu Sina Božjega imati prolaznici, pismoznanci i starješine pri raspeću. Dapače, poput Sotone, oni će izravno povezati zamisao Sina Božjega sa slobodom od muka: ‘Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu je uistinu po volji!’ (Mt 27, 43). Sotona, istina, spominje sitno spoticanje o kamen i spas od pada o tlo s vrha hrama. Ali on užitak povezan sa statusom Sina Božjega ipak jasno podrazumijeva, kako to misle i pismoznanci. (…) U kušnji i pri raspeću Matej neizravno pokazuje da biti Sin Božji znači trpjeti za druge. Ne znači uživati, nego znači dati svu snagu koju imaš za druge. Pouka je vrijedna i za one koji nisu kršćani, dapače i za one koji ne vjeruju ni u što nadnaravno. Prava osoba pomaže drugima, a nije joj cilj vlastiti užitak. Krist iz Mateja uči upravo o tome.«
Budući da je jedno od obilježja bomolohosa kao tipskoga lika navezanost na hranu, autoru je zanimljiv i trenutak tijekom posljednje večere po Ivanu. Isus potresen izjavljuje da će ga jedan od učenika izdati. Petar nagovara Ivana da ga pita tko će to biti. Isus odgovara da će to biti onaj kojemu će on dati zalogaj. Daje ga Judi Iškariotskomu, a nakon zalogaja u nj ulazi Sotona. »Ovaj put«, promišlja sugovornik, »Sotona ne traži da se pojede ono što Bog zabranjuje i ne traži da se čovjeku oduzme ono što je njegova hrana, koju je Job, pošteno poslujući i Boga se bojeći, zaslužio. Ne traži ni to da se napravi hrana na njegov zahtjev. Oblik prijevare sada je posebno vješt jer Sotona ulazi u grješnika gotovo istodobno s hranom koju pruža sam Krist. Komentar Jeruzalemske Biblije tumači da zalogaj ili komad kruha nije euharistija, no dodaje kako ima nekakvih poveznica između ustanovljenja euharistije i Judine izdaje. Možda bi ipak bilo korisno podsjetiti na misli iz katoličke mise, u kojoj svećenik moli da nam blagovanje Gospodinova tijela ne bude na sud i osudu. Krist nam po kršćanskom učenju daje svoje tijelo, no čovjek određuje svojim mislima, riječima i djelom koje će biti posljedice svete hrane za njegov život. (…) Tu Sotona ustvari biva neka vrsta hrane koja ulazi u grješnika. Tako biva posve očitim što hoće to stvorenje od samoga početka: želi biti na mjestu Božjem. On želi biti hrana, a ne želi da Bog bude hrana.«
Kod autora se razabire izvjesna tendencija: što je situacija koju biblijski tekst nudi dramatičnija, to je njegova misao dublja, izvornija, egzistencijalnija. Bilo je tako kod Joba i njegovih pitanja, tako je i u potresnom Judinu slučaju. U spomenutoj starozavjetnoj knjizi Job i njegovi prijatelji vode maratonske razgovore, troše dane i noći ne bi li dokučili zašto Job pati, a da pritom na pravi uzrok uopće nisu ni pomislili. Sada je u središtu pozornosti Juda, njegovo također ograničeno znanje, ali i otajstvo njegove ljudske slobode koja, ako nije usidrena u dobru, postaje kobnom.
Razmišljanje o času kad Isus raskrinkava Judinu izdaju i kad u Judu ulazi Sotona autor završava kratkim osvrtom na značenje dviju smrti, Kristove i Judine. »Posljedica Judine izdaje jest Kristova smrt, ali i Judina smrt. Krist će umrijeti po svojoj volji obješen na drvu križa. Juda će također umrijeti po svojoj volji, prema Mateju će se objesiti (Mt 27, 5), što je nova sličnost s Kristom. Smisao dviju smrti biva oprječnom jer Krist spašava druge ljude od grijeha, a Juda upropaštava sebe samoga. Krist spašava sve koji žele biti spašeni, Juda upropaštava jednoga jedinoga čovjeka koji to nije želio. On također nije znao što čini iako je želio činiti što je činio«, kaže dr. Slavić još jednom podsjetivši na apsurd Judine slobode.
Smicalice biblijskoga bomolohosa s hranom imaju prema autoru svoj vrhunac u posljednjoj biblijskoj knjizi, u 12. poglavlju otkrivenja, koje govori o zmaju, ženi i njezinu plodu, odnosno djetetu. »U dvanaestom poglavlju Otkrivenja Sotona bez ikakve prijevare pokazuje što je ustvari oduvijek želio – on od ženina djeteta čini hranu koju hoće požderati (Otk 12, 4). Sotona izvrće smisao euharistije u kojoj Krist nudi sebe kao hranu spasa. On ju blaguje kako bi uništio«, kaže dr. Slavić. Promatrajući pak stvar s perspektive žene, kasnije će reći: »Žena je zapravo bila trudna kad ju je zmaj prvi put progonio. Želeći progutati Ženu, Sotona pokazuje što je htio od početka: uništiti onaj dio čovječanstva koji ima sposobnosti primiti u sebe Božji dar utjelovljenja.«
U svojoj analizi teksta uočava još jedan element, naime izraženu ratničku retoriku toga poglavlja. U tom kontekstu dr. Slavić među ostalim kaže: »Zmaj želi ubiti ženino Dijete, što znači da želi uništiti svaki spomen na Krista te namjerava uništiti vjeru. Zmaj koji progoni ženu želi smrt Crkvi. U suvremenom svijetu borba se vodi uglavnom duhovnim sredstvima, tj. razgovorima i uvjeravanjima vodi se boj za svaku ljudsku dušu. No to ne znači da nije riječ o borbi na život i smrt, u duhovnom smislu.«
Svoje je predavanje dr. Slavić završio kratkim zaključkom: »Sotona kao bomolohos biva prevarant bez veseloga smijeha, ali pun inteligencije koja njemu može donijeti zadovoljstvo. Prijevare mu redovito vode do čovjekove smrti, a tek u Novom zavjetu počinje bilježiti stvarne poraze. U Sotoni i njegovu konačnom kraju Biblija se pokazuje kao krajnje ozbiljna komedija u kojoj svaka prijevara sa strane zla vodi u smrt, a svaki humor i ironija sa strane dobra vodi pouci – što služi u konačnici spasu ljudske duše.« Božja pobjeda, međutim, još snažnije dolazi do izražaja na početku predavanja, gdje dr. Slavić tumači zašto Bibliju svrstava u temeljni narativni modus komedije. Biblija ne može biti tragedija jer završava nadom i uskrsnućem. Ne može biti ni romansa jer ni u jednom trenutku između protagonista (Boga) i antagonista (zla općenito i Sotone) ne postoji simetrija moći. Bog je uvijek jači i njegova pobjeda ni u jednom času ne bi bila upitna kad bi čovjek prema njemu usmjeravao svoju slobodu. Ovako, zlo može dobivati bitke, ali konačni rat nipošto ne može dobiti.
I korizma na neki način poziva čovjeka da uđe u tu igru, u taj komedijski narativni postupak. S jedne ga strane poziva da skine sa sebe sve ljušture, sve privide ispunjenja, i da otkrije svoju golotinju pred Bogom, svoju nemoć da se sam odupre zlu, svoju duboku krhkost. Ali ne zato da bi tako ponižen ostao u pepelu, nego zato da bi shvatio da tek u suglasju sa svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem leži njegova stvarna veličina te da bi se priključio Božjoj pobjedi po križu i uskrsnuću Kristovu.
ZAVRŠETAK
