U Križevcima je krajem prošle godine održana svečanost 14. susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«, na kojoj je predstavljen i zbornik radova »Istini u pohode« objavljen u nakladi Glasa Koncila. Zbornik sadrži ukupno 35 radova iz područja poezije, kratke priče, putopisa, eseja i monodrame koji su, uz još 170 drugih radova, pristigli na prethodno proveden natječaj. Na taj jedini nacionalni natječaj za književnost protkanu kršćanskim vrjednotama javilo se 134 autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Italije i Srbije. Sve pristigle radove vrjednovali su članovi stručnoga ocjenjivačkoga suda: izv. prof. dr. Vladimir Lončarević, prof. dr. Sanja Nikčević i svećenik Anđelko Katanec te odlučili da će u književnom zborniku »Istini u pohode« biti objavljeno 16 pjesama, sedam kratkih priča, pet putopisa, četiri eseja i tri monodrame. Nagrađeno je ukupno 15 radova, po tri u svakom žanru.
U uvodnoj riječi zbornika doc. dr. Tanja Baran, predsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«, tumači kako je cilj natječaja bio poći I(i)stini, dakle, i Gospodinu i vrjednoti, u pohode posredovanjem književnosti: »Poći I(i)stini u pohode. Umjetnošću riječi. To se željelo ovogodišnjim četrnaestim ‘Književnim Kranjčićem’. Zastati pred istinom, promišljati o njoj, preispitati pred snagom istine ponajprije sebe, a onda i druge oko sebe, preispitati suodnose u istini, i onda se izreći riječima kroz ponuđene žanrove.« Dr. Lončarević istaknuo je pak da je ideja cijeloga projekta bila da se pisci okupe oko Riječi ili, točnije, da dopuste Riječju biti okupljeni.
U prvonagrađenom eseju »Kad je povlačio krug na licu bezdana« Ružica Martinović-Vlahović možda najjasnije (uostalom i sama forma eseja koja vrlo uspješno »koketira« i s književnim i sa znanstvenim stanovištem zahtijeva upravo preciznost i jasnoću) od svih tekstova u zborniku promišlja o biti istine uspoređujući onu ljudsku, ograničenu istinu, istinu uskih vidika (koja je vrlo precizno »uhvaćena« u kratkoj priči Milivoja Pašičeka »Ak negdo vse zna, Bog to zna«) i onu sveobuhvatnu istinu koja pripada samo Bogu, koja je samo jedna, poentirat će Stjepan Svedrović u pjesmi »Čuvari«, te koja omogućuje onomu tko teži za njom jasniji pogled na realnost života. »Ima onih koji žive svoju ljudsku istinu misleći kako je ona jedina, a ima i onih koji zahvalno i budno upiru pogled u svoga Tvorca, umivajući se danomice u njegovoj milosti kako bi vera icona blistala na njihovu licu. Moglo bi se reći, i jedni i drugi žive radost postojanja, pa i pjesničkim govorom izrečenu, ali vjernik ima radost više.« Za autoricu je, nadalje, pitanje istine zapravo pitanje budućnosti i opstanka: »Ako čovječanstvo bude sve više tonulo u svoje neistine, u presudnom trenutku neće znati prepoznati istinu o sebi niti izbjeći istinsku opasnost kada mu zaprijeti. Radije će povjerovati u vlastite iluzije.«
Međutim, istina svakoga čovjeka o samom sebi, promatrana u kontekstu književnosti, najjasnije do izražaja dolazi u čuvarima emocija – stihovima – u kojima autor u samo nekoliko redaka otkriva mnogo više nego što otkriva romanopisac na nekoliko stotina stranica. Tako pjesma »Riječ« Ružice Anušić vrlo znakovito otvara zbornik u gotovo ispovjednom tonu u kojem autorica suočava i sebe i onoga koji pjesmu čita sa zrcalom koje odražava sliku čovjeka koja se ogleda ponajprije u odnosu prema Riječi: »U tvojoj Riječi ja sam farizej, / svaki tvoj prijekor upućen je meni. / U meni je ono leglo gujinje / i grob sam truo, a obijeljeni. // Ja sam ti jedan od vojnika / što tvoju muku okrutnom čini. / Ja sam lijevi od razbojnika / i »Raspni!« vičem u svjetini. // Ja sam i Juda, tvoj izdajica / toliko puta zbog srebrnika, / i vinogradar sam ubojica, / što s puta miče baštinika. // Ja sam ti Pilat jer operem ruke / i mislim da se ne tiču mene / patnja, boli, jauci, muke, / sve braće moje obespravljene. // Onaj sam mladić što ti je žalostan / radi imanja okrenuo leđa, / i Šimunov sam uzvanik zavidan, / kojeg tvoje milosrđe vrijeđa. // Ja sam čovjek-neprijatelj koji / uz dobro sjeme zlo sjeme stavi; / i ona oholica što u hramu stoji / i boljim sebe od bližnjega pravi. // Kameno tlo sam i ono uz put, / ili u trnje primam tvoje riječi, / ja sam ti onaj pismoznanac ljut / što mjeri koji je zakon najveći. // Bezumnik ja sam što ruši žitnice / i veće u pohlepi bahato gradi, / ja sam onaj što iz zle riznice / okorjelog srca zle namisli vadi. // Neplodna loza i smokva bez roda, / što se loži i koju se siječe, / i lijeni sluga i zli uhoda / što preda te svoju stupicu meće…«
Poput Ružice Anušić autorica spomenutoga nagrađenoga eseja u pjesmi »Ljubav će nam pokazati put« također ističe potrebu samopromatranja, poniranja, silaska u tijelo, spuštanja u taloge vlastitih atoma, potrebu rastjelovljenja, prizemljenja, svođenja samoga sebe na onu najneznatniju moguću mjeru kako bi se moglo doći do istine koju će, primjerice, Nikša Krpetić prepoznati na Krstiteljevu pladnju, a Danijela će Zagorec goruću, hlapljivu i kristalno čistu istinu prepoznati u okomici križa.
Promišljanje o istini može se »ogrnuti« najrazličitijim temama, pitanje istine, uostalom, i podrazumijeva ponajprije tematsku otvorenost, međutim ono što se u odabranim tekstovima može uočiti zastupljenost je sadržaja u kojima autori govore o situacijama u kojima čovjek sam sebe stavlja na mjesto Boga smatrajući da se upravo u njegovim, ljudskim rukama nalaze ključevi koji otvaraju vrata života i smrti. U kratkoj satiričkoj priči »Sinematriks« Marijana Jelenića govori se o pokušajima proizvodnje umjetne maternice, neke vrste inkubatora u kojem bi se, iz spojene muške i ženske stanice, u temperaturi sličnoj majčinskomu tijelu, razvilo dijete kao pile na farmi bez kvočke. Žene više uopće ne bi rađale ni odgajale djecu. U kratkoj priči Katarine Zadrije »Kak boumo ove dvie, tak boumo i trejte« može se iščitati s kakvim se sve osudama okoline susreću bračni parovi koji se odluče imati više djece, a u monodrami Stjepana Škvorca »Moji anđeli« o roditeljima koji ne odustaju od života svoga djeteta unatoč vrlo negativnim prognozama liječnika. U monodrami »Ne ubij!« Alojz Pavlović uvodi lik 79-godišnjega muškarca koji se ne može načuditi svemu što čuje od svoga unuka »napridnjakovića«: »Pazte, mulin vas, objašnjava da ženjskinja mure imati vizičke izgled žene il muškić mure imati mušku vormu, al njijov unutarnji život, njijova svist i posvist vunkcionira suprotno od nama vidljivog spola. Čak divani, ajme meni štovani, da mugu u svojoj svisti i posvisti biti i beštije il napriliku biljke. Pitan ja toga muga napridnjaka kako to mure biti. Cinjeni, opovrni mi da ja živin u prapovisti… da nije točno šta mi vidimo očernama, neg da je pravi svit skriven. Unda me pokopa tumačenjem da napriliku muj ćaća il ja, jadan li sân, ne muramo biti un il muja mate’ il muja zakonita ženca Jurka una il muje dite uno. Pojašnjava, ljudi muji, da muževni ćaća il ja muremo biti una ili uno, a ženstvena mate’, odnusna i muja ženca mugu biti un il uno te jadno dite mure se osićati ki un ili una. Muji mutritelji, ni to mu nije bilo dosta, neg me ošini ki grum iz vedra neba izričajen da se ne triban iznenadti ako njegova mate’, odnusno muja ženca Jurka murda i nije žena. Blenen u njega ki poskok u žrtvu…«
Na jezičnoj je razini, kao što je vidljivo u prethodnom navodu, zanimljivo uočiti kako autori svoje tekstove ne pišu samo hrvatskim standardnim jezikom, nego i dijalektom, što zapravo i odgovara temi četrnaestoga »Književnoga Kranjčića« jer je tek u onom jeziku s kojim je »srašćen«, kako ističe Petar Elez u pjesmi »Slovo o istini«, čovjek najbliži istini o sebi. Važnost spoznavanja te istine u vremenu u kojem je čovjek sklon pred njom zatvarati oči pronicljivo su prepoznali i organizatori manifestacije te tako potaknuli i autore i čitatelje da, poput Pilata, postave pitanje: »Što je istina?« te da I(i)stinu, za razliku od njega, prepoznaju u trenutku kada optužena, izbičevana i krvava stane pred njih.
