Hrvatska je domovina među velikanima što oplemenjivahu njezin život kršćanskim vrjednotama imala i znatan broj žena, među kojima osobito mjesto zauzima književnica, prevoditeljica, novinarka, publicistica, društvena i kulturna djelatnica i dobrotvorka Marija Kumičić.
Djevojačkim prezimenom Maršić, rođena je 11. prosinca 1863. u Varaždinu, koji je tada, kako je zapisala, bio »nepredobiva hrvatska tvrđava«. Ondje je u samostanu uršulinka završila Višu djevojačku školu. Godine 1882. udala se za književnika Eugena Kumičića, s kojim je imala dvojicu sinova: Tomu i Gjuru. Uz supruga književnika i sama je mnogo pisala. Tako je i autorica jedne od prvih naših »kuharica« koja je pod naslovom »Nova zagrebačka kuharica: praktični naputak za kuhanje, pečenje i ukuhavanje: podpuna sbirka najboljih propisa za domaćice i kuharice«, tiskana 1888., a poslije u niz izdanja, kojom je potvrdila da »Zagrebačka kuhinja, a s njom i cijela naša kontinentalna Hrvatska pripada srednjoeuropskom krugu« (J. Novak). Objavila je potom niz djela: »Za spomenar: mudre izreke iz naše književnosti« 1896., »Pjesme« i »Žensko pitanje« 1903., »Put k pravoj sreći: iz ljubavi za hrvatsku seljačku mladež« 1909., pripovijest »Valovi čuvstava« 1911., omanju zbirku »Zadnje ruže« 1913., »Književno cvijeće: predavanje« 1929., zbirku »Pjesmom kroz život: (daleka sjećanja)« 1940. Posmrtno je objavljeno njezino »Zlatotvorno selo: istinita pučka pripovijetka« 2013. Prevodila je s njemačkoga i francuskoga jezika. Neka su joj djela još u rukopisu.
Pjesništvo joj je domoljubno i kršćansko. Ocjenitelj njezine zbirke »Pjesme« u sarajevskoj »Nadi« 1903. piše: »Narod joj je prošireni dom, dom je njezin sažet narod, a preko toga razapela je svoja nebesa, nakitila ih, da budu što ljepša kutija njenim draguljima, kako to već umije ženska ruka. I pod tim nebom, koje prima boju od amaneta, što ih je poda nj zatvorila, šapću glasovi pjesmi, čedu i mužu, otadžbini, djevojačkoj sobici, moru, uspomeni dra Ante Starčevića i sjeni Tomislava, suncu i cvijeću, a o svem tome priča ona svojim ružam milim. (…) U proznim djelima poučava hrvatsku mladež, promiče ljubav prema domovini, djelatan i ćudoredan život… te osobne odgojne i domoljubno-političke ideale« (K. Čorkalo-Jemrić). Bila je izvrsna govornica, a tiskani su joj govori u spomen stogodišnjice rođenja Ante Starčevića 23. V. 1923. na svečanom sijelu društva Hrvatske žene 1923., prigodom otkrića spomenika don Frane Bulića 28. VII. 1935. te komemorativni govor u spomen 45. obljetnice smrti otca domovine dr. Ante Starčevića 1941. S Milanom Ogrizovićem dramatizirala je roman »Kraljicu Lepu«. Bila je suradnica brojnih listova, posebno pravaških: »Iskre«, »Hrvatske«, »Hrvatskoga prava«, »Hrvatske krune«, »Novoga vieka«, »Prosvjete«, »Crvene Hrvatske«, »Hrvata« i drugih, katoličkih »Katoličke Dalmacije«, »Doma i svijeta«, »Klasja naših ravni«, »Hrvatske straže«, »Kalendara sv. Ante«, »Subotičke Danice«, »Obitelji« zatim »Hrvatskoga krugovala«, »Nove Hrvatske« itd. Uređivala je književni prilog »Zora« u časopisu »Hrvatski modni list«. Objavljivala je i pod pseudonimima Marija Jurjevna, Enjuška, Enjuškina i Marija Fortuna.
Uz supruga, poznatoga pravaša, bila je članicom Stranke prava i gorljivi pristaša Ante Starčevića, kojega je njegovala u posljednjim tjednima njegova života. Nakon što je Eugen umro 1904. godine, kao aktivna članica Stranke prava imala je važnu ulogu u okupljanju katoličkih pravaša oko lista »Hrvatstvo«. Stala je uz Josipa Franka i pomagala mu nakon raskola u Čistoj stranci prava 1908. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata zbrinjavala je ratnu siročad u Bosni i Dalmaciji.
Zauzimala se za prosvjetni i društveni rad hrvatskih žena, što je izrazila knjižicom »Žensko pitanje«. Njezinom zaslugom osnovan je gospojinski zbor Hrvatskoga tipografskoga društva »Sloga«. Bila je članica »Napretka«, Hrvatskoga pjevačkoga društva »Zvonimir«, ženskog društva »Katarina Zrinjska«, počasna članica Hrvatskoga pjevačkoga društva »Hrvoj« te inicijatorica osnivanja Društva hrvatskih književnica. Neko vrijeme predsjednica je društva »Tomislav«. Godine 1921. potaknula je osnutak i suosnovala čuveno i zaslužno društvo »Hrvatsku ženu«, zbog čega je bila praćena, a pisma su joj bila nadzirana. Društvo je ukinuto u NDH 1941. Nakon toga povukla se iz javnoga rada 30. travnja, na »dan mučeničke smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana«, uz objašnjenje da je u »visokim godinama«, objavivši svoju odluku u tisku.
Mnogima je nepoznato da je njezinom zauzetošću u povodu tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva odnosno krunjenja kralja Tomislava 1925. podignut »križni put« na Ksaveru u Zagrebu i obnovljena crkva sv. Franje Ksaverskoga. Njezinim zauzimanjem postavljen je kip don Frane Bulića na Marulićevu trgu u Zagrebu 1935., iza zgrade tadašnje nacionalne i sveučilišne knjižnice, danas Hrvatskoga državnoga arhiva. Budući da je nekoliko godina živjela u istoj kući s bl. Ivanom Merzom na Starčevićevu trgu u Zagrebu, napisala je svjedočanstvo o njegovu životu 1942., koje je poslužilo u postupku njegova proglašenja blaženim.
Umrla je u Zagrebu 22. veljače 1945.
