»Pozvani smo tijekom korizme uspeti se na ‘goru visoku’ u Isusovu društvu i kao sveti narod Božji doživjeti osobito iskustvo duhovne stege.« Teško bi se taj Papin poziv na korizmeni uspon u nečemu mogao toliko jasno odraziti koliko u čitanju »Čistilišta« Dantea Alighierija. U središnjem dijelu svojega duhovnoga putovanja prvi je i najveći moderni pjesnik, naime, uzašao uz Brdo Čistilišta kako bi i sam proživio stegu »trpeće Crkve«. Što je ondje vidio, ali i što njegovo viđenje znači za današnju korizmu, ponajbolje zna književnik i književni povjesničar Božidar Petrač, čiji je novi prozni prijevod »Božanstvene komedije« u izdanju Matice hrvatske nedavno dobio svoj drugi svezak. Tumačeći kako nam »Čistilište« pomaže proniknuti i u zemaljsko »čistilište«, Danteov se prevoditelj osvrnuo i na čitateljske putokaze skrivene u jednom od temeljnih djela kršćanske kulture.
Vergilije i Dante su, napustivši Pakao, došli na obalu, na žalo visokoga Brda Čistilišta u nedjeljno jutro, u zoru 27. ožujka ili 10. travnja. Kao što ih je u Paklu dočekao sudac Minos, ovdje ih dočekuje i propušta Katon Utički, čuvar čistilišta, čije lice obasjavaju četiri temeljne krjeposti: mudrost, pravednost, jakost i umjerenost. On naređuje Vergiliju da Danteu rosom spere paklenu naslagu grijeha, pakleni dim, da bi mu se duša mogla odvažiti na potpuno očišćenje. Osim toga, mora ga opasati rogozom, biljkom poniznosti, jer da bi se grješnik mogao osloboditi svega onoga što potiče na požudu, mora biti ponizan i skrušen. Čistilište (»drugo kraljevstvo«) u prvom se pjevanju navješćuje kao mjesto »u kojem se ljudska duša čisti i postaje dostojna uspona na nebo«: oni koji su umrli u milosti okajavaju male grijehe ili vremenske kazne za otpuštene teške grijehe. Pakao je vječna osuda, čistilište vremenska kazna. Pakao je kraljevstvo očajanja, čistilište je kraljevstvo žive nade; prvo »guta« sve zlo svijeta, drugo je prognana zemlja koju krijepi molitva. Poniznost i molitveni stav otvaraju put prema čišćenju i milosti.
Prije stotinu godina, 1921., Benedikt XV. posebno je istaknuo kako Dante, »sastavljajući svoj spjev, nije imao drugi cilj nego uzdići smrtnike iz stanja bijede, to jest grijeha, i voditi ih u stanje blaženosti, to jest božanske milosti«. »Božanstvena komedija« vodilja je i za ljude našega vremena. Danteove optužbe na račun nekih papa ili običnih vjernika imaju svoje čvrsto opravdanje jer su svojim ponašanjem izdali i Krista i Crkvu i pretvorili ih u sredstvo za vlastite interese, zaboravivši duh blaženstava i ljubavi prema siromasima. Više su se ravnali silama moći i klanjali bogatstvu te potpuno iznevjerili Kristove evanđeoske poruke, namećući i šireći svoju vlast daleko izvan duhovnoga područja i svim silama težili prevlasti nad svjetovnim vlastima. Njihovim djelovanjem Crkva je izgubila svoju temeljnu misiju širenja sedam temeljnih krjeposti i srljala u ralje pohlepe, svjetovne vlasti i moći. U XXXII. pjevanju »Čistilišta« Dante Crkvu svoga vremena, rimsku kuriju, proglašava »droljom« ili »razuzdanom bludnicom« i uz nju povezuje životinje: lisicu koja predstavlja različite hereze, orla koji, počevši s Konstantinovom darovnicom, Crkvu obasipa zemaljskim bogatstvima i raskošju, zmaja koji je uobičajen izraz za Sotonu, te je tako Crkvu pretvorio u neman, apokaliptičku zvijer.
Dante pjesnik mogao je svojim dubokim iskustvom proročki jasno i otvoreno progovoriti o svim devijacijama čovjekova ponašanja, pa i o devijacijama božanske ustanove, Crkve, koja je u određenim povijesnim okolnostima, pod vodstvom nekih papa i visokoga klera, iznevjerila svoja osnovna evanđeoska obilježja. Danteova invektiva protiv takve Crkve i protiv korumpirane zemaljske vlasti bila je proročkom kritičkom savješću kako bi se i svjetovnu i duhovnu vlast privelo na pravi put, na put vjernosti evanđelju, naravnim Božjim i ljudskim zakonima.
Prihvaćajući se prijevoda i sam sam se pitao jesu li Danteovo remek-djelo i čitava njegova struktura današnjemu čovjeku nešto strano i nedokučivo ili ih, unatoč svim teškoćama na koje se u njegovu razumijevanju nailazi, današnji čovjek, pa onda i mlad čovjek, ipak može proniknuti. Svjestan sam da je naša današnja kultura raspršena, relativna, subjektivna i iracionalna i da današnji čovjek postupno gubi svako uporište u rasutosti svoga života i relativizaciji svih vrijednosti.
Pa ipak, unatoč svim tim teškoćama, u Danteovoj »Komediji« mogu se naći snažni poticaji za uživanje u njegovoj poeziji, ali i u samim porukama njegova humanizma i naduljuđenja, čovjekova pobožanstvenjenja, koje su usmjerene prema punini čovjekova života u njegovu vremenitu trajanju, u povijesti, te u porukama njegova transhumanizma, koje su okrenute i otvorene prema punini čovjekova života u transcendenciji, u vječnosti.
Dante je uistinu tako vidio i doživljavao svoju »Komediju«: putokazom za spasenje ljudskoga roda. Sv. Pavao VI. pisao je kako je cilj »Božanstvene komedije« praktičan i preobražavajući. »Ne predstavlja se samo kao poetski lijepa i moralno dobra, nego je sposobna korjenito promijeniti čovjeka i voditi ga od neurednosti k mudrosti, od grijeha k svetosti, od bijede k sreći, od zastrašujuće kontemplacije pakla do one blažene raja.«
Da, to je vrlo stroga ocjena Marka Grčića. No ona proizlazi više iz njegova osjećaja da u hrvatskoj književnosti nedostaju eseji koji bi poput Eliotova, Borgesova, Montaleova, da spomenem samo njih trojicu, govorili o Danteovu značenju i značaju, odnosno istančanih osobnih promišljanja, dok nailazimo na mnoštva danteoloških tekstova u kojima pojedini autori istražuju reminiscencije i odjeke Danteovih djela u hrvatskoj književnosti.
Da, točno, Marko Grčić, svjestan brojnih proznih i pjesničkih prijevoda u drugim jezicima, utjecao je na to da sam se odlučio »Božanstvenu komediju« prevesti u prozi, a ipak zadržati tercinu. Prozni prijevod za razliku od pjesničkih prepjeva ne će iznevjeriti Danteov izvornik i dat će točan sadržaj onoga što je Dante naumio i htio reći. Mislim, zajedno s Markom Grčićem, da je neusporedivo važnije da se prevede pravi smisao onoga što je Dante zaista rekao, nego kako su pojedini prevoditelji rješavali teška pitanja stihovnoga ustroja i rimarija.
Iso Kršnjavi htio je, suočen s različitim prepjevnim rješenjima, u svoje vrijeme prevesti pravi smisao Danteova remek-djela i približiti ga najširim slojevima čitateljstva. Svojim opširnim komentarima i objašnjenjima omogućio je tadašnjoj publici da sadržajno shvati i prihvati »Božanstvenu komediju«. Kršnjavi je smatrao da su Danteovi stihovi neprevodivi u bilo koji jezik, odnosno da se ljepota svete pjesme »ne da oponašati ni u jednom jeziku«. Cilj mu je bio da što vjernije prenese pjesnikove misli, sadržaj spjeva, sve ono što je Dante htio reći i ostaviti budućim naraštajima.
Glavne teološke krjeposti jedini su i nužni put kojim čovjek može stići do Boga. One će izoštriti pjesnikove oči kojima se sam nije mogao uzdići, kako je napisao, »do one nebeske Atene gdje se stoici i peripatetici i epikurejci svjetlošću vječne istine složno slijevaju u jednu volju«, ali će o njima morati podnijeti ispit u osmom nebu, precizirajući da iz vjere »doliči nam / izvoditi zaključke, bez drugih viđenja; / jer vjera ima značenje dokaza« (Raj, XXIV, 76-78). Epizoda iz XXXI. pjevanja koju spominjete vodi nas do izvora vjere.
Otajstvo Utjelovljenja otajstvo je dviju naravi u jednoj osobi – Riječi. Te se dvije naravi naizmjence pojavljuju u Beatricinim očima. Kao u magiji zrcala, pojavljuju se Kristov ljudski i božanski lik, dok mu je, pjesniku, Danteu, »duša, sva zadivljena i radosna / kušala onu hranu (nadnaravnu istinu), koja, dok nas siti, budi u nama novu žeđ«. Nije dakako riječ o prividu mašte. Riječ je o pjesnikovoj vjeri. Motreći Beatricine oči, u njima gleda kako se zrcale Kristova ljudska i božanska narav. Zrcali se čisto Božje djelo i slika njegove dobrote. Kršnjavi bi rekao: »Čovjek samo preko Bogom prosvijetljene mudrosti shvaća identitet Božje i ljudske naravi u Isusu.«
Pjesnik je živio u dvjema zabludama: u neurednoj ljubavi prema drugim ženama i filozofskoj oholosti. Sreću ne treba tražiti ni u udvornu pjesništvu ni u jalovoj filozofiji. Beatrice dočekuje Dantea strogim riječima prijekora zbog njegove navezanosti na zemaljske stvari. »Nikada ti narav ili umjetnost / nisu pružili onoliko slasti koliko lijepi udovi / u kojima sam bila zatvorena, a koji su sada u zemlji rasuti; / pa ako ti je zbog moje smrti tako / nedostajala najveća slast, koja te je smrtna stvar / poslije nagnala da je poželiš? / Nakon što te pogodila prva strelica / varljivih stvari, prije si se trebao podići gore / za mnom jer više nisam bila takva. / Nije ti smjela sviti krila / da dočekaš više udaraca, ni djevojčica / ni koja druga kratkotrajna ispraznost« (Čist. XXXI, 49-60).
Dante mora okajati svoje grijehe, mora se ispovjediti jer čin milosti djeluje samo ako čovjek plati cijenu svojih grijeha i zabluda iskrenim i dubokim pokajanjem. Spoznavši svoju krivnju, slijedi utjelovljenu Mudrost koja se osobno daruje svakomu čovjeku kao duh i tijelo. Pokajanjem i očišćenjem uz Beatricinu pomoć pjesnik dolazi u nebesa, u vječnu pashu koja pretpostavlja zajedništvo u Bogu sa svima onima s kojima smo živjeli na zemlji.
Ne bih tako rekao. Umjetnost može potaknuti i osvijestiti čovjeka da se dovine do iskupljenja. Sama nikako nije iskupljenje. Raj ili kraljevstvo nebesko ono je što je Krist obećao: ono što oko nije vidjelo i ono što uho nije čulo i ono što u srce čovječje ne uđe, ono što pripravi Bog onima koji ga ljube. Zreti Božje lice u zajedništvu i pashi s onima s kojima smo živjeli, u tome Dante vidi svrhu svojega zemaljskoga života kao predokusa kraljevstva Božjega koje je već tu, ali ne još. Ili prema Boetiju: »Svrha je upoznati Tebe.«
Dante je shvatio da pokora mora biti vatra koja čisti i od koje se izgara, a čistilište je posljednja egzistencijska pokora kroz koju će se poslije smrti suočiti s ljubavlju kakva doista jest, kakva vlada na nebu, ali koju čovjek sam ne može izvršiti, i koju vodi prava ljubav. Riječ je o pravom procesu u kojem se duša optužuje za svoju podlost, kukavnost i sve svoje grijehe da bi proces završio primjerenom osudom i kaznom koju će Danteova duša, ljudska duša u čistilištu okajati pod određenim uvjetima i okolnostima kako bi na kraju postigla odrješenje i bila kadra za uspon u rajske sfere. Zemaljsko »čistilište«, naš svakodnevni život, naš mukotrpni svakodnevni hod, u radosti ili žalosti, u sreći ili nevolji, pravo je vježbalište i pravi prostor našega čišćenja, odricanja od naše »jaštine«, taštine i egoizma.
Nastupilo je vrijeme korizme – vrijeme kad čovjek može dublje i tješnje prionuti uz preispitivanje svojega života, svojih životnih odluka i izbora. Danteovo »Čistilište« i cijela »Božanstvena komedija« mogu mu uz liturgijska čitanja korizmenoga vremena biti od velike pomoći.
