Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavila je da u suradnji sa Školskom knjigom započinje izdavanje Djela Miroslava Krleže u 28 svezaka. I dok u isto vrijeme više od 20 tisuća učenika u pripravi za lipanjsku državnu maturu ponavlja »Gospodu Glembayeve« – tek jedno od brojnih djela kojima je Krleža premoćno zastupljen u srednjoškolskoj nastavi hrvatskoga jezika – svjetlo je dana ugledala i knjiga jednoga od najistaknutijih Krležinih osporavatelja Davora Velnića, »Na rubu ničega«. S riječkim smo književnikom razgovarali o vrijednosti Krležina djela, ali i o ideološkim tragovima njegova djelovanja 40 godina nakon njegove smrti. Cilj razgovora nije bio vrjednovati Krležinu osobu, nego isključivo njegovo kulturno i društveno djelovanje pa u tom ključu treba čitati sugovornikove odgovore.
Nakladnici i svi oni koji će ležerno odraditi najavljena Djela Miroslava Krleže – isto kao i njihovi prethodnici na istom poslu, makar mislim da je riječ o približno istim konjokradicama Krležina lika i djela – kalkuliraju s obilnom proračunskom mužnjom. Miroslav Krleža odavno je postao zaporka za pražnjenje državne kase pa računaju da nitko iz povjerenstava ne će glasovati protiv Krležinih naslova, nego će visokom novčanom potporom poduprijeti njihov nakladnički pothvat.
Krleža je već odavno hranilište intelektualista i sinekurista. Vjerojatno je opet riječ o pretisku ukrašenu s eventualno nešto mudroslovnih predgovora/pogovora da mogu svoje ime prigodno staviti uz Krležino i dignuti solidan honorar. Hrvatski jezik ostat će lektorski neizmijenjen, uvijek na braniku Novosadskoga sporazuma. Sve se i dalje odvija kako je Krleža priželjkivao: s njime započinje i završava književnost »ovih prostora«, pa i šire, a svi drugi pisci samo su uljezi i književna nedonoščad.
U svojoj knjizi »Čitajući Krležu« (rujan 2001.), dakle neposredno prije otvaranja »zavjetnih sanduka«, napisao sam: »Istina je kći vremena, govore mudri. Sklupčala se posmrtna popudbina u tih nekoliko starih kutija, sanduka i čuči u mraku kao grabežljivac. Meni sliči na ustrašenog mezimca. Tko uistinu ima mandat izmamiti Krležinu književnu ostavštinu na svjetlo dana i ono vrijedno tiskati te objaviti gradu i svijetu da je tajna zapečaćene ostavštine tek prašnjavi muk.«
I nakon toliko godina očigledno je da u ostavštini nije zapečaćena nijema savjest, jer savjest nije nijema niti je čovjek može voskom svoje volje zapečatiti.
U sanducima i kutijama već je četrdeset godina pohranjena monumentalna taština i književna mlohavost; lažna hrabrost pokojnika i lenjinizmom zamućeno nadahnuće ili ipak, i samo možda, ono drugo Krležino lice: samotni tekstovi posvećeni nedoumicama i zapuštenoj duši. Ne vjerujem, već bi to bilo otisnuto i hvalospjevima zaliveno. No, koliko poznam krležiote, a kad im čovjek vidi lice, zna da im duša nije skupa, ne bih se čudio da su nešto u međuvremenu nadopisivali ili svojom agitpropovskom pameću povezivali nedovršene fragmente. Dio ostavštine je trajno nestao, pojedini dosjei za koje je Krleža vjerovao da mu drže glavu iznad vode za slučaj ako »Stari« umre prije njega.
Gledajte, ne vidim razloga zašto književnik za života ne bi objavio sve svoje zgotovljene rukopise. Gdje je tu osobni čin, osobna hrabrost? Književnici ne barataju tajnama pa mi nije jasno zašto bi pisac, pa bio on i prvo partijsko pero poput Krleže, svoju književnu ostavštinu u rukopisima, ako takva uopće postoji, zapečatio na rok od dvadeset godina? Sve je to mistifikacija ničega. Krležioti će čak krađu izmisliti samo da ne priznaju kako u sanducima nije nađeno ništa književno vrijedno.
Mlohavost i salonski komunizam intelektualista, propaloga gimnazijalca i podoficira. Krleža je prije svega strastveni ideolog lenjinizma i Revolucije, partijski aktivist i njezin plaćenik, čak mu se i tzv. čisti književni opus može svrstati pod angažirano pisanje i agitpropovsko tezgarenje.
Dobar je primjer »Pijana novembarska noć«, kad sjajan esej i pronicljivu analizu završava pohvalom Lenjina i novoga sunca na istoku koje se rađa s Revolucijom. Zato se Krleža na lafetu ne pokriva zastavom države koju je gradio, branio i obožavao, nego partijskom. On je vojnik Partije. Ne znam je li ikad podoficir, koji nema jednoga ratnoga dana, na svoje posljednje počivalište stigao na lafetu?
Prema vlastitoj evidenciji poznajem dvanaestoricu koji su pročitali »Zastave«. Znakovit broj, zar ne, a poznajem dosta pismenih ljudi. Krleža je prije svega partijski pisac i državotvorac Titove Jugoslavije; svoj je književni status stekao svojim političkim, a ne književnim djelovanjem, a onda mu se posrećilo i dobio je državnu javnost i medije kao vlastitu igračku. On je »sveti duh« komunističkoga jugoslavenstva: Krleža s lažnim bravarom i pravim tiraninom putuje po svijetu, s njim u dokolici igra šah, pijucka i stanuje u otetom na uglednoj adresi; postaje ono što je oduvijek želio biti, elita elite, ugledni senior Glembay. Na Krležin se Gvozd bogobojazno i skrušeno hodočasti, odlazi na Olimp po riječi mudrosti i zagonetnoga proročanstva. Krleža je jugoslavenska institucija, prvi među intelektualistima boljševizma; Leksikografski zavod samo je jedna od Krležinih igračaka, ali nimalo bezopasna.
Krleži je dano u zadaću da ovjekovječi, trasira i zacementira tzv. »partijsku duhovnost«; socrealizam, »novoga čovjeka« i komunističko poimanje umjetnosti i kulture. I zato Krleža uspostavlja i kontrolira abecedarij i određuje tko ulazi u Enciklopediju i s koliko redaka, a tko se briše. Projekt enciklopedijskoga betoniranja komunističkoga svjetonazora završen je Hrvatskom književnom enciklopedijom. To su obavili njegovi puleni.
Ne, vi mi recite kao mlada osoba neopterećena prizorima komunističkoga jednoumlja kako i zašto drugu diktatoru koji živi faraonskim životom svi kliču i dive se; kako se toj istoj osobi mjesecima uz suze radosnice i hrpe cvijeća trči štafeta ljubavi i odanosti po cijeloj državi, mjesecima svake godine bez izuzetka; euforično prati i veliča svaki njegov korak? Koji je to narod i zar je čudno da u takvu ozračju prvo partijsko pero, drug Krleža, postaje Alfa i Omega lektire, do danas najzastupljeniji autor u nastavi književnosti? Krotki ne misle svojom glavom!
Nisam siguran da mi danas živimo u Republici Hrvatskoj, rekao bih da još živimo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, samo je umjesto petokrake u spomen na Oslobodilački rat (1991. – 1995.) stavljena šahovnica.
Ne znam kako bi prošli kad bi na maturi o njemačkoj književnosti i kulturi rekli ili napisali: »Čitava njemačka nacionalna svijest sastavljena je od intelektualne bijede berlinskih tajnih savjetnika. Svi su njemački umjetnici i historici spadali među sluge.« Ili kad Krleža izručen demonu zavisti o Thomasu Mannu kaže, tj. objavljuje u Panorami… da »Evropljanin i republikanac piše suhoparno i dosadno kao Galsworthy«, a »Rilkeova lirika pudra se pred ogledalom kao nekakva pariška kurtizana«. »Tjelesno slab, s nastranim sklonostima sanjarskog i povučenog značenja, iz gradske kuće, pod paskom svojih rođaka činovnika i visokih časnika, pao je u kadetski odgojni zavod i nakon mutnog i teškog djetinjstva čitavog je života ostao nastrano preosjetljiv i osamljen: nesretan austrijski kadet, zaljubljen u vječnost.« Za Pasternaka Krleža piše: »Kad Pasternak govori o Oktobru, on je čisti trbuhozborac, jer to nije njegova tema.« I tako pregrijani kotao mržnje pišti i redaju se Krležini slapovi uvrjeda i diskvalifikacije namijenjenih Papiniju, Dostojevskomu, Victoru Hugou, Baudelaireu, Chestertonu, Proustu… i nema kraja Krležinoj samodopadnosti i logoreji, njegovoj ambiciji da svojim opusom i Panoramom… dokaže koliko je bolji od ostatka svijeta.
Krleža je svjetsku umjetnost, poglavito književnost, kalibrirao na razinu vlastitoga neznanja i groznih predrasuda podoficira i partijskoga ideologa. Živio je u svojoj okorjelosti, sam sa sobom, a da se nikad nije upitao treba li se iskupiti svojemu narodu jer je prešutio grozne stvari i u toj šutnji o hrvatskom križnom putu nosi neoprostiv dio krivice.
Nečinjenje, prije svega, kao spomenuta šutnja o poratnim masovnim likvidacijama ratnih zarobljenika i civila. Prezriva ravnodušnost i samodopadnost spadaju u nedjelo. Možda za nekoga sitnica, ali izmišljati i krijepiti priču o svom ocu, nepoznatom zagrebačkom kanoniku, na primjer, jer se stidio svoga oca, zatvorskoga čuvara, spada u nedjelo. Zastidjeti se svojih roditelja – pa još tlapiti o svom podrijetlu književnim konstruktima, svojoj baki na primjer, kako je to Mladen Kuzmanović opisao u svojoj, od svih prešućenoj knjizi »Krleža u sjeni Terezije« – govori o nepregorivoj ambiciji, zlodušenju i prezrivoj bešćutnosti prema svima koji smetaju u tom poniranju što samo sliči na uspon. Da, vlastito potomstvo nije ga dostojno, on samonikli dogorijeva u svom embrionalnom ushićenju, jer je on, Miroslav Krleža, početak i kraj. Nemojmo zaboraviti da je u Jugoslaviji postojao tzv. zdravstveni turizam, tj. masovni prekid trudnoće za klijente iz inozemstva, a što se tiče moralnih dvojbi, taj medicinski zahvat bio je izjednačen s karijesom i plombiranjem zuba.
Moral je osobni primjer i to osobito vrijedi za javne osobe, jer one i nesvjesno utječu na mišljenje i ponašanje javnosti. Ne mogu ja ćelav prodavati vodicu za rast kose, neuvjerljivo je i prevarantski. Stalno je riječ o integritetu i dostojanstvu kao valjanoj popudbini kroz život. Umjetniku je dar samo posuđen i on ga sa zahvalnošću svojim djelima daruje ljudima i vraća Bogu. Sve drugo je naopako jer i talent može biti zloupotrijebljen. Göbbels je možda najbolji govornik 20. stoljeća, ali njegovo govorništvo nije nikomu donijelo nikakvo dobro, bolje da nije nikad progovorio. George Bernard Shaw jasno je izrekao svoje stajalište o umjetniku i njegovu mjestu u kulturi: »Biti upotrijebljen u neplemenite svrhe jedina je tragedija, ostalo je samo smrtnost.«
Baveći se Krležom, mnogi su željeli svoje ime staviti uz njegovo i najčešće je to išlo u obostranoj mistifikaciji. I Krleža je koketirao s Bogom želeći mu pokazati da ga se ponekad sjeti. Krleža je bio »top celebrity«, on je imponirao i to se čak i među svećenicima »nosilo« u propaloj državi, ta vrsta intelektualnoga pogledavanja i bezazlenoga izleta u protivnički tabor na partiju »Čovječe, ne ljuti se«. Krležin afektivni ateizam i razmišljanja o Bogu čisti su gubitak vremena. Kao okorjeli bezbožnik Krleža se plašio smrti tako da je »drugu obalu« zamišljao kao kraj svega, Ništavilo.
To se pozersko ljevičarenje »nosilo«, to se »nosi«: jednakost u Ništavilu. Frankfurtska škola, salonsko ljevičarenje i stvoreni ljevičarski koridori na anglosaksonskim sveučilištima samo su dio mozaika suvremene pohlepe i obijesti.
Mnogi dobrostojeći ispiru svoju savjest šupljim govorom o jednakosti, ravnopravnosti i neprestanim progresom. Ipak, samo su ideološke tiranije institucionalno ateističke: komunizam i nacifašizam. Ne treba im nebo ponad čovjeka, imaju svoje žive kumire: velike vođe i najveće sinove naroda i narodnosti, svoju »ekleziju«, svećenstvo i, naravno, strahom smekšane vjernike. Sjetimo se samo partijskih komiteta, sekretara, diplomiranih marksista, represivnoga aparata koji odgovara samo Partiji… Ljudska povijest inače ne poznaje ateistička društva. Sve što je pokušalo zanijekati Silu ponad čovjeka i zamijeniti transcendenciju, propalo je. Dvadeseto stoljeće pokušalo je s umjetnošću i kulturom, i nije uspjelo: i kultura i umjetnost srozali su se na performanse ambicioznih i netalentiranih, ovo što danas kusamo u javnom prostoru, a Bog je ostao dalji nego ikad.
Ateizam je opijum za mase i uvrjeda za čovjeka, i nije to nesvjesno nijekanje Boga, riječ je o opakoj namjeri homo deusa da se vršnjači s Bogom. Nije bezboštvo obeščastilo religiju koliko je progovorilo o sebi, lošim namjerama i vlastitom paklu na zemlji, ali to sljepilo je globalizacijski pandemijsko i pobjeđuje. Komunizam se na religiju obrušio političkom kritikom religije, a na ekleziju uvrjedama i pogromom. Pod pritiskom komunizma i nacifašizma sekularnost se izrodila u gorljivi, prakticirajući i militantan ateizam, u dekristijanizaciju Slobodnoga svijeta i sad pod protivnicima pali lomače ateističkoga pravovjerja. Ateizam je afirmacija negacije i bijeg od odgovornosti, a masa to voli.
Nacifašizam je vojnički poražen u Drugom svjetskom ratu i koliko god denacifikacija i defašizacija bile šlampavo izvedene, ipak su uspjele isprati masovnu histeriju nacifašističke ideologije. Komunizam se urušio, ali nije vojno pobijeđen, naime ne još, upravo ga Ukrajina uz pomoć Slobodnoga svijeta pobjeđuje. Boljševički Oktobar 1917. svoj će krvavi epilog doživjeti u napaćenoj i porušenoj Ukrajini. No i nakon poraza sovjetske Rusije trebat će vremena, sjeme boljševizma fertilno je i otporno. Nemojte biti lakovjerni, čak i nakon brutalne agresije sovjetske Rusije na Ukrajinu mnogi naši poznanici, tu u Hrvatskoj, ostali su zatečeni i još se ne mire da će Majčica Rusija potonuti u bijedi, sramoti i krvi. U tim sovjetskim umovima stanuje nakaznost Revolucije, ideja nakaradne jednakosti, slobode u zločinu, još ih golica mogućnost da se denuncijacijom naudi drugima i prođe »lišo«.
Ne pripadam ni jednoj skupini čak ni kad me svrstaju. Napisao sam nešto eseja i knjigu o Krleži, isto tako knjigu o Grgi Gamulinu, Slobodanu Novaku u Matici hrvatskoj priredio Sabrana djela, ali nisam ni krležolog, ni gamulinolog ni novakolog: pišem svoje pripovijetke, putopisne eseje i romane, a sve drugo manje je bitan dio moga književnoga rada i opusa.
Lustracija bi trebala obuhvatiti sve radno aktivne osobe koje imaju dodira s edukacijom mladih naraštaja, a u bivšoj su državi promovirali ideje i praksu komunističkoga jednoumlja. Jasno, to su već stari ljudi u mirovini, no tzv. duboka država ostavila je duboke korijene, kriptokomuniste i dobro ih umrežila. Tu prije svega mislim na školstvo svih razina i udžbenike. Od tranzicijskih zemalja samo u Hrvatskoj i Sloveniji nije provedena lustracija, ali nije ni u Crkvi, pa ne znam je li to utješno ili početak problema s lustracijom. Možda Crkva misli da se kroz komunizam provukla intaktno?
Nije lustracija nikakva odmazda, samo ljudi zadojeni komunističkom ideologijom i njezini promotori ne bi smjeli biti nastavnici đacima i studentima niti nastaviti s promocijom komunističke ideologije pod krinkom da je sve u demokraciji dopušteno. Ne, nije: Europa je jednoznačno osudila i ogradila se od represivnoga jednoumlja: nacifašističke i komunističke ideologije. Zar nije tragično da se nasljednici KPJ-a, danas SDP-a, s ponosom šeću pod duginom zastavom, a dok su bili na vlasti, homoseksualce su šikanirali, krivično gonili i njihovu spolnu orijentaciju kažnjavali do tri godine robije? Oprost, naravno, ali ne preko i prije pravde. Slabi ne mogu oprostiti, to mogu samo snažni, ali 11. zapovijed kaže: »Ne budi žrtvom.«
Treba preboljeti prkos i njegovati ponos. Mi smo zapravo loša roba, patetični Slaveni kontaminirani uzoholjelim sluganstvom željnim osvete – bizantizmom; ljudi skloni manipulaciji i izdaji. Osvetoljubive smo prznice i činimo sve što treba da bismo se osjećali velikima i važnima. Mali smo narod još manje životne filozofije, nebogi, kako bi se reklo u mom zavičaju, a od tog stanja gora je samo razmetljivost sirotinje. To je Krleža dobro uočio, nije mu bilo teško, dovoljno mu je bilo pogledati vlastiti odraz u zrcalu savjesti. Književnost je mala kreacija, a čovjek je lice Božje jer mu je dana sloboda stvaranja. Književni likovi nadživjet će svoje autore i nisu fikcija, nego ono najdublje što književnik ostavlja iza sebe: pokušaj da nevidljivu zbilju stavi na papir i najiskrenije zahvali svojemu Darovatelju.
