Uz Janka, još se jedan Bubalo, Jakov, pribraja brojnim poznatim književnicima i kulturnim radnicima što ih je dala franjevačka Hercegovina.
Rođen je 22. kolovoza 1933. u Turčinovićima kraj Širokoga Brijega. Gimnaziju je pohađao u Mostaru, Sarajevu i Splitu od 1947. do 1954. Studij filozofije i teologije završio je u Sarajevu 1962., a zatim hrvatski jezik i povijest na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku 1967. Franjevački redovnik postao je 1956. u Kraljevoj Sutjesci, a za svećenika je zaređen 1961. Bio je kapelan u Humcu 1962. – 1964., samostanski vikar i župnik u Slanom do 1965. te kapelan u Grudama do 1966. Od 1967. do 1974. bio je profesor na poljudskoj Franjevačkoj gimnaziji u Splitu, gdje je predavao njemački jezik, vjeronauk i povijest, a zatim je djelovao u franjevačkom samostanu u Tomislavgradu gdje je suuređivao i lektorirao list »Naša ognjišta« (»Sveta baština« 1981. – 1991.), prve katoličke novine u Bosni i Hercegovini nakon II. svjetskoga rata, pokrenute 1971. Preminuo je u Zagrebu 12. kolovoza (»Hrvatski franjevački biografski leksikon«; prema »Piscima hercegovačke franjevačke zajednice« B. Pandžića, 11. kolovoza) 1996., a pokopan je na Širokom Brijegu.
Književni mu je rad raznolik. Objavio je više književnih kritika i prikaza, reportaža, crtica i studija u periodici – »Glasu Koncila«, »Dobrom Pastiru«, »Kršnom zavičaju«, »Miru i dobru«, »Kani«, »Maruliću«, »Crkvi u svijetu«, »Kačiću« – te predgovora i pogovora u knjigama. Pokazao je pritom široko zanimanje i veliko i produbljeno znanje. Iako su tekstovi većinom kraći, puni su podataka i lucidnih analitičkih partija.
Godine 1972. objavio je dramsku kroniku iz hercegovačke prošlosti »Kamen nije nijem: dramski vremeplov kroz hercegovačku franjevačku prošlost u pet slika s proslovom i zaglavkom«, zatim pripovijesti i crtice »Nebo u kamenu« 1980., pripovijesti, crtice i krijesnice »Ruže i trnje« 1990. Putopis »Bijeli put: uzbudljivo putovanje dobrotvorne povorke u Novu Bilu i natrag« izišao je posmrtno 1998. Tu su i studije »Sveti Franjo u hrvatskoj književnosti« 1976., »Zasluge franjevaca za hrvatski književni jezik u 19. stoljeću« 1982., te isto tako posmrtno »Hrvatska jezična zrnca« 1999., »pisana jasnim i razumljivim stilom« (I. Protuđer). Biografija »Siromašni bogataš. Sveti Leopold Bogdan Mandić« izišla je 1985.
Pisao je i poeziju – poznata je njegova zavičajna (uglazbio ju je Marko Perković Thompson) »Polje duvanjsko nažimlje grudi«: »Polje Duvanjsko nažimlje grudi, / o tom polju koje kao da govori: / ‘Moji su iskoni nedovidno davni / Moji su izvori duboki i slavni / U mojim njedrima ljute rane peku / U utrobi zemlje zrno umiralo / pa stostrukim rodom iznova rađalo. / U suzama sijano u buri klijalo, / U zanosu jedrilo, u pjesmi zrijalo. / Moji su korijeni krvlju zaliveni, / Moji su koraci patnjom ispunjeni, / Mnogom je žiću groblje zemlja ova, / ali i kolijevka iz koje niče snova.«
Iskazati životnu stvarnost jedrim i jednostavnim jezikom – tako bi se mogao sažeti njegov književni modus, što možemo oprimjeriti ulomkom iz crtice »Nebo u kamenu«, u kojoj kroz razmišljanja mladića Ante izražava kvintesenciju patnje, vjere i težnja hercegovačkoga katolika Hrvata: »Ante je sve nemoćnije slijedio stope svojih hitronogih koza. Stotine je puta posrnuo i stotine puta otukao gole nožne prste na brdskom živcu-kamenu. Jednog je popodneva posve klonuo na nekoj ižlijebljenoj stijeni i utonuo u nemirne misli: Zašto je ova naša kamenita gruda tako maćehinski tvrda, zdvojno se stao pitati Ante, ležeći nemoćno na tvrdoj stijeni? Ljeti je sažiže ognjena žega, a s jeseni razdiru razorne poplave. I Nebo je daleko, neizmjerno daleko od ove naše kamenite grude. Njegova milosna rosa kao da se nikad nije spustila u ove vrleti. Dok druge dariva kruhom, nas kamenuje kamenom! Dok nam se drugi zlurado smiju, mi gramo gorčinu i gorko plačemo. I opet svima za sve krivi. Čak i zato što ljubimo ovaj kamen! I zato što ljubimo one svoje krvne srodnike koji su izvan ovoga kamena! I ljubav nam ubrajaju u zlodjelo! O, Bože, pa kamo ćemo?! Jesmo li zbilja krivi zato što smo živi?! Je li ovaj kamen doista uklet ili nekim davnim grijehom oskrvnut? O, kamena grudo, tugo moja i ljubavi moja! Hoće li se Nebo ikada spustiti na tebe i orositi te svojom milosnom rosom! Hoće li tvoja djeca ikada imati barem malo radosti! Hoće li tvoje mučeničke žene vječno živjeti prezrene i umirati izmučene?! Ili će im barem netko nekada pokloniti osmijeh dostojan majke i žene! Hoće li naši očevi uvijek nositi na rukama kvrge i krvave žuljeve, i u najdaljim daljinama tražiti koru kruha crnoga?! O, visoko nedohitno Nebo, približi se već jednom i pomiluj uznike svoga amena!«
Ljubitelj Riječi i branič riječi svoje zavičajne hrvatske, bijaše svjedok života između neba i kamena, čija djela i danas kao krijesnice svijetle na književnom obzorju mira i dobra franjevačke Hercegovine.
