Bilo da je riječ o prigodnim tekstopiscima ili sudbinskim književnicima, »anđeo sna« trajno prati umjetnike riječi. On im pribavlja »bale sna«, sklapa »svoja teška krila« nad njihovim vjeđama, »gasi svjetla pri izlasku iz sobe« i spušta im zavjese »sve do svitanja«, pa nije čudno što i budni »blune nebom« ne bi li ga ugledali i kušaju ga »zgrabiti s dva prsta kao leptira«. No veza pjesnika, anđela i snova nije tek postmodernistički literarni izum. Znamenit je primjer Daniel, koji je kralju Nabukodonozoru rastumačio san o presudi nebeskih Stražara, a i sam je »u noćnim viđenjima« sretao anđeoske »tisuće tisuća«. U noćnom viđenju s anđelom je govorio i Zaharija, a Izaija i dolazak kerubinske slave Gospodnje uspoređuje sa snom. I dok je Pavlu noćno ukazanje anđela vratilo vedrinu, Jobovi prijatelji opjevali su jezive prijetnje snovitih zloduha. No i čovjek koji iza sebe nije ostavio ni riječi u snu je od anđela primio upozorenje.
»Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem«, glasi druga anđeoska objava koju je sveti Josip primio u snu. Njezin prividni izostanak s umjetničkih platna lako je objasniti uvidom da se Egipat iz Betlehema na javi ne može vidjeti kao što ni čovjek koji bježi prema Egiptu ne može istom sanjati.
Tim je fabularnim problemima doskočio francuski klasicist poznat po umijeću pripovijedanja. Apokrifnu temu bijega u Egipat mnogi su suvremenici Nicolasa Poussina dinamizirali anđeoskom prisutnošću, no tek je »genij ritma« u taj prizor na javi komponirao i Josipov san. Šum krila anđela čuje samo Kristov poočim, dok se Marija osvrće na idealistički krajolik s antičkim građevinama, a Isus pogledom i pokretom stremi promatraču. No uljem na platnu umjetnika koji je podjednako prezirao manirizam i naturalizam lebdi romantična melankolija: zabrinutoga Josipa anđeo vodi kamo dokoni pastir ne želi.
»Budeš li moj vodič, bez straha ću razapeti jedra. Budeš li moj vodič, ne ću se bojati valova mora ni bijesa vihora. Budeš li moj vodič, moj će sigurni brod stići do spasonosne obale.« Skladajući te stihove na početku studija filozofije, sin tirinškoga krojača Liborius Wagner ni u snu nije slutio kakav mu se brodolom s ljudskoga gledišta sprema. Ni dvadeset godina kasnije blaženoga će njemačkoga isusovca – rođena 1593., godinu prije Poussina – švedski protestantski vojnici u žaru Tridesetogodišnjega rata iz skloništa dovući privezana za konja u zamak Mainberg i nakon pet ga dana propucana, izbodena i razgolićena vrgnuti u rijeku Mainu. Tri je godine šutnje trebalo mladomu Liboriusu da prezre Lutherov nauk; osam je godina stremio dokonim katoličkim župljanima u Würzburgu pridružiti nove obraćenike. No samo mu je pet dana mučenja dostajalo da krvlju ispiše anđeosku pripovijest: »Živim, trpim i umirem kao papinski katolik.«
