Odande gdje se mahom čuje: »U raj poveli te anđeli« dalo bi se zaključiti da Božji glasnici tek mrtve odnose u »krilo Abrahamovo«. No malobrojni što su živi dospjeli u nebo »na rukama anđela« ni na zemlji ih nisu mimoilazili. Prvi među njima – Henok – prorokovao je Božji dolazak s anđeoskim »Desettisućama« prije nego što »vjerom bi prenesen« jer se »svidio Gospodu«. Za tijelo se Mojsija, kojemu je anđeo predao i poziv i prijetnju i propise, »Mihael s đavlom prepirao« te »nitko nije doznao« za grob proroka kojemu je Bog podijelio »slavu kao i svetima«. I drugi sudionik Preobraženja, Ilija, »bi uznesen na nebo« na »kolima kerubinskim« čiji su ga vozari pojili i podizali. Ivan pak u nebeskom liku Žene obdarene »krilima orlujskim« razaznaje »Kovčeg sile Gospodnje«, što ga je Jeremija jednoć skrio »na nepoznatu mjestu«. Kako bolje opisati Nazaret, poprište jedine anđeoske pohvale ženi: »Milosti puna«?
Makar je povijest umjetnosti milosno ispunjena anđelima što hvale Kraljicu neba, malo se koji umjetnik može pohvaliti da je uprizorio povijest Kraljice anđela poput Ilije Moskosa.
Jedan od učitelja ikonopisaca kasne kretske škole nije, naime, tek trima prostornim planovima svoje ikone »Usnuće i uznesenje Djevičino« najavio zaron škole jonskih otoka u trodimenzionalnost, nego je i tradicionalnu kompoziciju Marijina »uspenja« osvježio srebrom čak šest anđeoskih prizora. No Krećanin što se na ikone potpisivao nije to ostvario toliko svojstvenom mu vještinom prilagodbe latinskih uzora grčkoj maniri koliko svojim »ukusom za teatralnost«. Pri dnu anđeo u skoku odsijeca šake opakomu Jehoniji; četiri se nevidljiva duha ponad Marije prigibaju pred bjelinom njezine duše; pri vrhu dva anđela »časniju od kerubina« uznose u serafsku slavu; no kao pečat je na sredini ikone nasmijani seraf što gleda – u stranu.
Kada su roditelji Ane Monteagudo Ponce de León s nakitom u rukama zakucali na vrata samostana svete Katarine Sijenske u Arequipi kako bi odbjeglu kćer odvratili od redovništva, buduća je sestra Ana od Anđela mogla tek sa smiješkom pogledati u stranu. Jer s peruanskom blaženicom preminulom 1686. – godinu prije Ilije Moskosa – sama se sveta Katarina u noćnom viđenju već pogodila oko obilja koje će okusiti obuče li dominikansku halju. No tek kada ju je drugo viđenje uznijelo Kraljici neba, poslušna je novakinja nazrijela kakvo je obilje posrijedi; na mjestu Djevičina prijestolja najednom se rastvorilo – čistilište. Ana će sve do usnuća ostvarivati što joj je tada najavio anđeo predavši joj posudu s vodom i grančicu izopa: trapljenjem osvježivati trpeću Crkvu. Iako je zato izgubila sav vid osim onoga kojim je pronicala srca i proricala budućnost, samotnu je smrt dočekala anđeoski zagledana: moleći Gospina otajstva.
