Vjerovao čovjek u anđele ili ne, ni za života ih ne će mimoići, osobito na groblju. No nisu tek kameni spomenici anđelâ utješnim znakom nasmrt ožalošćenima. I same nebeske duhove Bog šalje onima što se nađu između života i smrti, kako svjedoči i njegova naredba »jakima u sili«: »Tješite, tješite moj narod!« Anđeli će tako riječju prenuti Hagaru iz oplakivanja sina i Mariju Magdalenu iz naricanja nad Gospodinom, a prisutnošću će raspršiti i Tobijinu nujnost u Ekbatani i snuždenost Makabejaca u Betsuru. Smrtnu prepast koja prati nebeska viđenja proroku je Izaiji odagnao seraf, a svećeniku Zahariji arkanđeo. I dok je Danielovim drugovima bačenima u užarenu peć anđeo donio rosni lahor, njemu je samomu u lavlju jamu s okrjepom donio i proroka Habakuka. Pa ako je i Spasitelju u agoniji trebalo ohrabrenje jednoga anđela, nije čudno što je proroka Iliju nebeski okrjepitelj iz očajničkoga sna budio – dvaput.
Još su se u srednjem vijeku umjetnici dosjetili da osobe čije susljedne zgode predočavaju na istoj slici jednostavno naslikaju – dvaput. Baš se takvom dosjetkom na svom ulju na drvu »Prorok Ilija u pustinji« poslužio Nizozemac Dieric Bouts. »Slikar tišine« – kako su ga prozvali zbog svečano napetih, a dostojanstveno suzdržanih portreta – u isti je tihi kadar smjestio san obeskrijepljenoga proroka i uspon za koji ga je okrijepila anđeoska hrana. No dvostrukost resi i milogleda anđela. Nije riječ tek o srazu uglate bjeline njegova vitkoga lika sa zaobljenim šarenilom njegovih uzvinutih krila; dok jednom rukom nježno budi proroka, anđeo mu drugom već nalaže dalek put. Premda ga je od renesansnih suvremenika dijelila nesklonost dramatičnoj izražajnosti, Bouts je prepoznatljivom ukočenošću blagih pokreta skladno izrazio dramu anđeoske utjehe: Bog potištenoga nikada ne potješi a da ga nekamo i ne pošalje.
Potješeni ozdravljenjem sina koje im je, baš kao i njegovo rođenje, podario zagovor sv. Franje Asiškoga, vremešni su roditelji Francesca Alessija s trinaest godina poslali za redovnika. No Talijan rođen 1416. – kada otprilike i Dieric Bouts – već je nakon godine franjevačkoga života naslutio da mu se drukčije uspeti do anđeoske krjepčine. Pustinjačka špilja na koju je nabasao izišavši iz samostana tu je slutnju samo potkrijepila; i tako je Franjo Paulski tišinom molitve i uzdržljivošću posta namjerio ostvariti san da postane »najmanjim«. Šarenilo ljudi privučenih bjelinom samoće svetcu je pak razložilo značenje viđenja u kojem mu je anđeo prorekao izgled grba Reda najmanjih. Samo će ljubav što je na njemu bila ispisana sve stvorenje učiniti braćom – ljubav što uči anđeoskomu umijeću utjehe. »Ako i izgovorite grube riječi, ne ustručavajte se primijeniti lijek istim usnama koje su zadale rane.«
