– Hej, čujte ovo! – kolumbovski oduševljen je moj punac, »pretposljednji Mohikanac« papirnatih novina. – »Humanoidni robot YuMi ravnao je filharmonijskim orkestrom uz koji je pjevao slavni talijanski tenor Andrea Bocelli u kazalištu u Pisi«, pogledajte!
– Bože dragi, sigurno se i kosi toranj od toga još više nagnuo! – užasnuta je moja ženica Jelica dok naginje glavu nad novine. – Pa dokud smo stigli?! Što je to u ljudskom mozgu da mu može biti atraktivno prirediti takav koncert! U kojem se ono najdivnije i najčudesnije ljudsko umijeće da se stopi s glazbom, što dirigent čini, prepusti robotu, hrpi željeza… ili neke plastike, kako vidim…
– Kćeri draga, pa to je fantastično dostignuće! – starog Juru još nije napustio tehnološki zanos slavnih šezdesetih, doba kad se po Mjesecu slijetalo i šetalo samo tako. – Evo i pravi dirigent, ovaj neki Talijan, zadivljen je i oduševljeno hvali robota kako ima meke ruke, »nijansiranost«, »fluidnost« u pokretima! Sad hajd’, piše da su robota učili kretnje po njegovima, pa možda »barba« malo i sebe hvali…
– Ma to je meni sasvim čudovišno i izopačeno! – britka je Jasna, šurina »bolja polovica«. – Da se mnoštvo, kao kulturnih ljudi, dolazi diviti razmahanom stroju?! Pa taj genijalni slijepi Bocelli, kako mirno pjeva pred robotom… potresno, tužno. Još su robotu na »leđa« natrkeljali neka slova, »ABB«? Valjda zato da s imenom bude popularniji i da im, šašavim novinarima, bude lakše napisati kako je »orkestrom sjajno dirigirao ABB«, a ne da nabrajaju serijske brojeve čipova i procesora od kojih se sastoji…
– Pa ima on ime, »YuMi«, piše ti ovdje! – punac, ponosni vlasnik novina, prstom upire u pročitano, pa se sam osmjehne i promrmlja: – A jes’ mu ime… Yu-Mi… Kao da su mu ga davali koalicijski partneri na antifa okupljanju, »Yu-goslavija« smo »Mi«?!… Sad mi se malo manje sviđa taj robot!
– Sprdajte se vi, ali nije to nimalo neozbiljno! – nakon što sam dugo »pekao«, i ja sam svoje rekao. – Poruka takvog koncerta, u kojem je robot glavni i u kojem on dirigira ljudima, upravo je zloguka! Otprilike: »Dragi mali ‘ljudići’, sad ste vidjeli da smo ‘Mi’ u stanju savršenim robotima zamijeniti najbiranija, najzahtjevnija ljudska zvanja, najslavnije i najbiranije pojedince, u stanju smo zamijeniti i dirigente! A vi, obični ‘ljudići’, vi se na vašim malim radnim mjestima svi ‘možete slikati’, smjenjivi ste jednim klikom, a roboti koji će vas mijenjati ne moraju biti ni fluidni ni gracilni, ni elegantni… Dovoljno je da budu dominantni!« Ukratko, kao i na drugim područjima, recimo na području braka ili odgoja i obrazovanja, prikriveni »gospodari« dovode nas u poziciju da sami bezumno plješćemo onome što nas kao ljude… »eliminira«!
– Hajde, hajdee, što ste svi tako »zabrijali«!?! – konačno se razbudi i on, moj šuro, slavniji kao »Sin Oluje«. – Kaj tu pametarite oko obične igračke! Pa samo su slijepog pjevača i mogli izabrati jer svaki bi drugi pred tim malo većim »tamagočijem« prasnul, puknul od smijeha! Ma, taj robot meni je samo potvrdio ono što sam si još od djetinjstva mislio, a nisam se usudio reći. A to je da dobri i uvježbani svirači, i bez »tipa koji im maše pred nosom«, znaju svoje dionice napamet i odlično odsvirati! Kol’ko put’ sam ih vidio da ga, dirigenta, niti ne pogledaju! Navježbali su se oni satima, namučili u samoći i zajednički, da to mogu i žmirećki odsvirati, a dirigent je tu samo da sve bude još ljepše! Eee, da mi je samo vidjeti tog robota kad orkestar odjednom odluči zasvirati malo po svome! Kako bi se samo »razletio« na sastavne dijelove, kako bi učas svi vidjeli i znali tko samo dirigira, a tko ravna glazbom božanskom!
