Kroz ljudsku povijest mudrost je smatrana idealom znanja i osobnoga funkcioniranja. Znanstvenici i stručnjaci iz filozofije, politike vladanja, teologije i kulturne antropologije bavili su se otkrivanjem njezina značaja, povijesnih korijena i utjecaja koje ona najčešće ima na podizanje ljudske svijesti. U povijesnoj literaturi mudrost se smatrala idealom koji pojedinac teško postiže.
Riječi mudrost i mudar uvijek su, poglavito na Istoku, označavale izražavanje vrhunskih ljudskih karakteristika i oblika uzvišena ponašanja koji se veoma cijene, koji nadahnjuju i poučavaju. Prebirući po biblijskim pristupima mudrosti, vidjeli smo da jedan od zasebnih izvora pojma mudrosti leži u teologiji koja pripisuje mudrost svemogućemu i sveznajućemu Bogu, koji je po svojim zakonima stvorio cijeli svemir i koji zna što je najbolje za svakoga čovjeka, a opet mu ostavlja osobnu slobodu u odlučivanju. Ta ispravnost stajališta, pogleda i osobina vezanih za mudrost sigurno je imala znatan utjecaj i na poimanje mudrosti na Zapadu.
Na temelju različitih teorija osobnosti može se zaključiti da je mudrost integrativni vid ljudskoga života s dobrim odlukama na individualnoj i socijalnoj razini, a u sebi uključuje veliko životno iskustvo, natprosječne kognitivne sposobnosti i visok stupanj emocija.
Pojam mudrosti najčešće se odnosi na način spoznaje. Pri tome se mudrost razlikuje od drugih kognitivnih procesa kao što su primjerice inteligencija i kreativnost. U suprotnosti s drugim oblicima znanja za mudrost se tvrdi da se ne bavi prolaznim fenomenima, nego trajnim univerzalnim istinama, da pokušava shvatiti u kojem su odnosu različiti aspekti stvarnosti, da pri spoznaji u obzir uzima moralne vrijednosti te da uključuje hijerarhijski poredak istina i djelovanja prema njima.
U okviru teorija osobnosti mudrost se smatra visokim stupnjem osobnoga razvoja i uspoređuje se s »optimalnom zrelošću«. Osim mjera mudrosti kao karakteristika osobnosti, ona se procjenjuje kao učinak u rješavanju teških životnih problema i zadaća koji uključuje njihovu ispravnu interpretaciju, vrlo uspješno rukovođenje i upravljanje životnim događajima. Drugi opet ističu da se mudrost razvija u starijih osoba kada pronađu smisao života, kada uspješno riješe životne borbe i zavrzlame te prihvate neizbježnost vlastite smrti. Uz to, mudrost se opisuje kao »transcendencija samoga sebe«, identitet u kojem se sebe širi na cijelo čovječanstvo, to jest koji sjedinjuje i obuhvaća sve ljude i sva živa bića u cjelinu. Pred znanošću je još puno toga u proučavanju mudrosti, a čini se da je najbolji način da se nauči više o načinu stjecanja mudrosti – proučavanje mudrih osoba.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
