Misiju Krist Misionar molitelj osnovala je s. Lenka Čović, naše gore list, prije 16 godina. Nakon mojega prvoga kontakta s njom nije prošlo mnogo vremena i, uz potporu brojnih divnih ljudi, bila sam na putu prema Južnoj Americi!
Misija se nalazi u mjestu San Francisco de Oyacoto, u blizini Quita, glavnoga grada Ekvadora. Brdovito pustinjsko područje, posvud prašina, gotovo nigdje drveća ili zelenila. Dolazim u kuću i susrećem se sa sestrama redovnicama i mnoštvom djece, koja ne pozdravljaju sramežljivo iz daljine, nego me svi grle i ljube! Pomalo neobično, ali njima je normalna stvar umjesto rukovanja zagrliti osobu koju pozdravljaju, iako ju ne znaju. Ako se poznaju, obavezno slijedi i poljubac! Predivan doček i predivna prva stvar koju sam naučila o ljudima Ekvadora!
Misija ima dvije lokacije. Jedna kuća ima jaslice za najmanje, a kuća u kojoj sam ja smještena i radim ima internat za djevojčice. Nekima od njih to je i jedini dom koji imaju… Uz kuću je vrtić, osnovna i srednja škola, koje pohađa oko 400 djece. Tu je i veliki vrt s voćem i povrćem, kokoši, patke, kunići, svinje… O svemu tome brinu se četiri redovnice i tri novakinje. U školi im pomaže još nekoliko profesora. Sestre uz to u okolnim mjestima vode vjeronauk, tečaj pripreme za brak i sve ostalo što je potrebno. Daleko previše posla za samo sedam sestara, koje neumorno ustaju svaki dan i nikad ne popuštaju!
Dok ih gledam, u mislima mi je rečenica iz evanđelja: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi!” One su ostavile svoje obitelji, ali su dobile jednu veliku obitelj. One nemaju svoju djecu, ali zato su majke svoj djeci koja žive u misiji i dolaze u školu. One se razbole, ali ne uzimaju bolovanje jer ih djeca trebaju. One nemaju ništa svoje, ali dobile su sve.
Sestra Lenka – uvijek nađe vrijeme i način da pomogne svakomu kao da joj je rođeni brat, pronalazeći u svakoj osobi Krista. Sestra Rosa – prava majka koja skrbi i brine se o svakom djetetu, baš kao da ga je sama rodila. Sestra Sandra – čista istinska radost, Kristova zaručnica koja nađe načina da dopre do svakoga srca. Sestra Patricija – radišna sestrica koja ne skida osmijeh s lica, bez obzira što radila, i nikad ne odustaje. Novakinje su Elisa, Tanija i Estefania – djevojke koje su izlaske zamijenile krunicom, šminku skromnom suknjom, wellness brigom o napuštenoj i siromašnoj dječici…
Uz njih kao “prvu postavu”, trenutačno je u misiji još šest volonterki: jedna iz Njemačke, četiri iz Hrvatske i jedna domaća iz Ekvadora. Zbog mnogo djece i mnogo posla, radimo razne poslove, ali svaka ima i neka posebna zaduženja…
Prema svojoj struci, ja predajem matematiku i informatiku. Naravno, na španjolskom jeziku. U Ekvadoru se u školu kreće s pet godina. Osnovna škola traje deset, a srednja tri godine. Predajem od sedmoga razreda osnovne do posljednjega razreda srednje škole. Na početku ne izgleda mnogo drukčije nego što je u Hrvatskoj. No nakon nekoga se vremena suočite s teškim moralnim siromaštvom, koje je toliko ukorijenjeno da ga je teško mijenjati. Ozloglašene bande koje vrebaju djecu od osme godine, djevojčice koje su prisiljavane na prostituciju, dječaci i djevojčice koje su silovali članovi rodbine… I roditelji koji se često oglušuju na sve to, i svakodnevno su pijani, jer su možda i sami imali takvo djetinjstvo. Predavati o jednadžbama, geometriji i ostalom, u takvim se situacijama čini besmislenim…
Tu nastupaju redovnice i mi, majušni volonteri (majušni s obzirom na sve s čime ta djeca žive). Posao u misiji najbolje ocrtava rečenica s. Lenke kad citira Sokrata: “Odgajajte djecu kako ne biste morali kažnjavati ljude”. Put je to nalik koračanju jedan korak naprijed, deset natrag. No u duhu prispodobe o izgubljenoj ovci, kad se uspije samo kod jednoga djeteta postići makar jedan mali pozitivan korak, takvo je veselje da je cijela kuća kao na oblacima!
Misija živi samo od donacija, ali joj je uz materijalni dar potrebno i mnogo molitve (a u tome baš svi, i najmlađi, možemo biti veliki darivatelji). Molitve za sestre – da nikad ne posustanu; za djecu – da pronađu svoj pravi put. Mnogo djece, mnogo problema, premalo sredstava, malo ljudi, ali svejedno je to vedra, duhom bogata misija, koja svakomu pruža baš ono što mu treba.
I meni je pružila dar kroz koji sam mogla još bolje upoznati čovjeka, Božjega stvora, u uvjetima na koje dosad nisam bila naviknula. Pružila mi je priliku da još bolje upoznam sebe. I ono najdragocjenije, da se još više zbližim s Isusom. Tako je niknulo i moje “misijsko sjeme” te mojem životu dalo novu dimenziju.
Đurđica Blažević
