Pokrenuo je dvije biskupijske sinode, otvarao mjesta za povoljno kreditiranje siromašnih stanovnika i poljoprivrednika, vjerom se snažno odupirao sekularizmu i »protukršćanskomu« ambijentu, iz rodne i voljene Slovenije došao je na čelo sjevernootočke hrvatske biskupije – samo je dio iz bogate 23 godine duge biskupske službe sluge Božjega Antuna Mahnića (Kobdilj, 1850. – Zagreb, 1920.) na mjestu krčkoga biskupa. U povodu 100. godišnjice rođenja za nebo i uz ponovno pokretanje biltena »Mahnićevo slovo«, kao i svakomjesečna vjernička okupljanja oko Mahnićeva groba u krčkoj katedrali, razgovarali smo sa Sašom Ilijićem, postulatorom kauze za proglašenje blaženim biskupa Antuna Mahnića, o aktualnosti njegova života, poruci koju on šalje Crkvi slovenskoga i hrvatskoga naroda te po čemu je bio prepoznat u Krčkoj biskupiji i širim hrvatskim razmjerima.
Govoreći koliko je Mahniću kao Slovencu bilo jednostavno ili teško razumjeti Hrvate i posebice vjernike otočane kojima je bio poslan, postulator Ilijić kaže da je sluga Božji bio obdaren darom mudrosti, koja mu je pomogla da nadiđe sve zaprjeke i poteškoće. »Gotovo cijelu prvu godinu boravka u svojoj novoj biskupiji sluga Božji analizirao je i pratio situaciju. Sigurno je pitanje jezika jedno od jačih jer je zbog svoje službe morao komunicirati kako sa svojom kurijom tako i s onima vani, pa se dao na učenje i svladavanje hrvatskoga jezika. Kad je došao u biskupiju, na širem planu raslo je goruće pitanje uporabe glagoljice i staroslavenskoga jezika. Pristupio je stoga učenju i toga jezika za koji je analiziranjem i praćenjem situacije na svojim otocima uvidio da je sveprisutan i živ. I ne samo pitanje komunikacije, nego i pitanja socijalne naravi: kako žive žitelji njegove biskupije; svećenika: brine se o njihovoj svetosti i pastoralnome djelovanju; zanima ga povezanost otoka, organizacija kulturnoga i prosvjetnoga života, a na poseban način pitanje djece i mladih. Ne nalazimo zabilježbe da bi u tim prvim danima i godini nešto posebno poduzimao, ali zato ćemo brzo uvidjeti da je mudri sluga Božji i više nego dobro ‘pročitao’ svoje otoke i naučio od njih, ali i za njih«, kaže svećenik Ilijić.
Nakon jednogodišnjega promatranja i upoznavanja nove sredine u prve je tri godine biskupstva Antun Mahnić obišao cijelu Krčku biskupiju, što ga je učinilo spremnim za prve pothvate. Među prvim stvarima koje je napravio jest otvaranje tiskare da bi mogao doći u svaku kuću svojih vjernika. »Preko tiska je poučavao, usmjeravao, odgajao. Možemo reći da je to ono što mu je bilo prisno i prije dolaska u Krk. Potaknut pitanjem staroslavenskoga jezika i njegove uporabe u liturgijskom životu te potrebom i željom da jednom jasno definira put toga hrvatskoga bogatstva na prostoru svoje biskupije, Mahnić je pokrenuo dvije sinode u kojima je jasno dao naglasak na pastoral i dušobrižništvo svojih vjernika i svećenika. Njegova socijalna osjetljivost i ljubav prema bližnjima nadilazila je njegovo crkveno djelovanje pa je započeo s organiziranjem parobrodarskoga društva radi bolje povezanosti s kopnom. Otvorio je tzv. posujilnice, mjesta za povoljno kreditiranje siromašnih stanovnika i poljoprivrednika. Osnivanjem konzumnih društava omogućio je seljacima da lakše dođu do materijala i tehnike za obrađivanje zemlje. Uvidjevši da se stanovništvo treba školovati ne bi li sebi priskrbilo za život, otvorio je biskupijski posjed ‘Kanajt’ u Puntu na otoku Krku za suvremeno izučavanje poljoprivrednih načina obrađivanja zemlje te mnoge druge stvari.«
A kad je riječ o širim razmjerima odjeka Mahnićevih djela, postulator Ilijić ističe da je na posebnu mjestu u srcu sluge Božjega rad s mladima. »Poticao ih je na intelektualno usavršavanje radi kasnijega kršćanskoga djelovanja u društvu. Znao je dobro da su mladi budućnost. Mahnić je već zarana uočio važnost formiranja prvih jezgara pokreta među đacima i studentima, tj. ‘odozdo’, od vjernika samih, a ne ‘odozgor’, koje bi neposredno poticala crkvena hijerarhija kao cjelina. Mahnić je već ranije zamijetio da problemi s kojima se susreće hrvatska mladež muče i slovenske đake i studente. Utjecaj liberalizma snažno se širio među katoličkom mladeži. Upravo je stoga Mahnić smatrao da treba intervenirati. Zato ga se i naziva otcem Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Na crkvenoj razini Mahnić se zalagao za formiranje Biskupske konferencije. Kakav je bio prema hrvatskoj katoličkoj omladini, takav je bio i prema svećenicima u Hrvatskoj, ali i u svojoj rodnoj Sloveniji. Uključivanja u zajednice i grupe bila su za Mahnića od presudne važnosti. Zajedništvo koje se rađa na takav način dovodi do snažna i izgrađujućega odnosa i podrške kako između samih svećenika tako i u odnosu prema onima kojima su poslani.«
Sve što je Mahnić činio, činio je iz vjere – poruka je Mahnićeva života koju postulator Ilijić iščitava za aktualni društveni trenutak. A i sam je Mahnić živio u vremenu snažnoga sekularizma i »protukršćanskoga« ambijenta. »Biti vjernik i pozivati kao svećenik i pastir ljude na vjeru u Isusa Krista: to je argument i volja Mahnićeva zalaganja na njivi i njegove ‘borbe’ s liberalizmom i modernizmom onoga vremena. To bi trebalo biti snažno opredjeljenje i nas danas u sekularnom i protukršćanskom ambijentu. Mahnić nas poziva da budemo vjernici: ili smo Kristovi ili nismo! Bez toga svaki bunt, svaki govor, svaki pokret i svaka nostalgija za nečim što je bilo ili bi trebalo biti jest prazna riječ. Mahnić poziva na radikalnost vjere, ali to nije patnja za minulim vremenima, tzv. tradicijom, jer vjera koja se produbljuje uvijek vodi prema naprijed, prema novim poticajima Duha, koji izgrađuje nove ljude za novo vrijeme, a to je onda nova snaga vjere. Mahnić svojim primjerom to pokazuje, a danas na to i poziva«, govori Ilijić.
Proces Mahnićeve beatifikacije otvoren je prije sedam godina, u prosincu 2013. godine, i još je u tijeku, nakon što je dobivena suglasnost zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića da se proces otvori u Krku, a ne u Zagrebu kao mjestu Mahnićeve smrti. Teološka komisija imala je veliku zadaću: prelistati i proučiti sva objavljena vrela sluge Božjega. Riječ je, naime, kako govori postulator Ilijić, o drevnoj kauzi u kojoj nema živih svjedoka, stoga jedino pisano nasljeđe sluge Božjega otkriva herojske krjeposti, vjeru i život. Mahnić je od svojih prvih studenskih dana pisao i objavljivao pa je riječ o velikoj količini materijala koje valja proučiti.
No do otvaranja kauze dovelo je mnogo koraka i povijesnih događaja. »Već je Mahnićev ispovjednik i suradnik o. Ignacije Radić nakon smrti sluge Božjega govorio o njegovoj svetosti i spremao materijale ne bi li oni išli upravo prema otvaranju postupka za proglašenje svetim. I Mahnićev nasljednik krčki biskup Josip Srebrnić u više je navrata isticao Mahnićev svetački lik. Godine 1970. biskup Karmelo Zazinović otkrio je spomenploču u krčkoj katedrali. Tada biskup krčki, a danas zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić o 70. godišnjici smrti govorio je o njegovu svetačkom liku. Od smrti pa sve do danas jasna je Mahnićeva svetačka prisutnost koja je došla do ponovnoga jakoga izražaja 2002. godine kada je mons. Valter Župan, danas biskup u miru, uz spremnost franjevaca trećoredaca sa Ksavera, vratio u Krčku katedralu Mahnićevo tijelo. Tako je počeo put definitivnoga određenja prema pokretanju biskupijskoga postupka, a kao potvrda svemu na grobu su sluge Božjega osvanule pločice zahvale mnogih tihih molitelja«, govori Ilijić.
Kao postulator Ilijić je rekao kojim bi rezultatima bio zadovoljan u prosincu ove godine kad se zaključuje obilježavanje stote obljetnice Mahnićeve smrti u Krčkoj biskupiji. »Želja mi je da se oba naroda, hrvatski i slovenski, upoznaju s ovim velikim čovjekom. Da se isprave nepravde koje su u njegovoj rodnoj Sloveniji vezane uz njegov lik, a rezultat su upravo onoga i onakvoga sustava i ideologija protiv kojih se Mahnić svesrdno borio. Najveća mi je želja ipak da se ljudi koji traže Boga nađu na grobu sluge Božjega te osjete njegovu blizinu u svojim životima. Mahnić u svim svojim pothvatima nikada ne stavlja sebe u prvi plan, nego Isusa i evanđelje kao smjer života. Pa to je ono što nam svima treba. To je ono što Mahnić i danas, 100 godina nakon svoga rođenja za nebo, nudi i na što poziva«, govori Ilijić, ističući da je tijekom istraživanja otkrivao da Mahnić nikada sebe nije stavljao u prvi plan. »Mi danas o njemu govorimo kao o čovjeku koji je mnogo činio, ali u svemu tome Mahnić se nikad ne će vidjeti u prvom redu, nego u zadnjem ili ga možda uopće nema.«
Možda na prvi dojam – ako se gleda iz današnje perspektive – može malo neobično zvučati da jedna hrvatska biskupija predvodi proces za proglašenje jednoga Slovenca, pa je postulator Saša Ilijić pojasnio kakva je bila povezanost sluge Božjega Antuna Mahnića s Hrvatskom. »Činjenica da Slovenac dr. Antun Mahnić iz središta tadašnje metropolije, iz Gorice, dolazi u Krk nije nešto neobično, nego nešto sasvim normalno. Gorica je u ono vrijeme bila ‘rasadište biskupa’ jer su iz svih dijelova carstva, a tako i iz naših krajeva, mnogi odlazili onamo na studije. Pitanje nacionalnoga identiteta kod Mahnića vrlo je jednostavno. On znade odakle potječe, gdje je rođen i tko su mu predci i to nikada nije negirao ili se toga odrekao, kako se danas znade čuti kod nekih ljudi u Sloveniji. Zna da je Slovenac, ali isto tako zna da ga Crkva šalje. A kad Crkva šalje, granična pitanja nisu u prvom planu. To nam najbolje i sam Mahnić govori samo nekoliko dana prije svoga dolaska u Krk. Ovako piše ljudima kvarnerskih otoka 1897. godine: »Razlika u podrijetlu, koja je osobito danas tako daleko doprla, postala je zidom neprijateljstva i razdora. Pitanje narodnosti, to je jedno od onih tolikih pitanja koja uznemiruju naš vijek. No pitam vas: Je li Krist razdijeljen? U Isusu Kristu nije nikakve razlike. Eto dakle u njemu ćete naći riješeno pitanje narodnosti«, navodi postulator Ilijić.
