Za Sveti Petar u Šumi malo koji Hrvat nije čuo: riječ je, naime, o oglednom primjeru pisanja velikoga početnoga slova u prekobrojnim hrvatskim pravopisima. No u proteklih dvadesetak godina razlozi za glasovitost toga malenoga mjesta u srcu Istre umnogome su se izmijenili. Riječ je, naime, o obnovljenoj prisutnosti pavlinskih redovnika, koja je – osim začetka hrvatskoga apostolata za život – iznjedrila i »Šumovito ljeto«, jedinstveno duhovno osvježenje za vjerničke obitelji.
Supetarski župnik fr. Mate Kolak: »Iskustva voditelja kapelica pokazuju da k njima gravitiraju ljudi udaljeni do pola sata vožnje, što u našem slučaju obuhvaća gotovo čitavu Istru«
A nedavna najava izgradnje prve istarske kapelice trajnoga klanjanja u sklopu supetarskoga samostana bila je i dodatnim poticajem za posjet četvorici redovničke braće, koji se osim za 1300 vjernika župe sv. Petra i Pavla te župe sv. Ivana i Pavla kod obližnjih Zabrežana skrbe i za stotine vjernika koji ljeti gravitiraju »duhovnomu središtu Istre«.
Kako je zaživjela biskupova vizija
Upravo je, naime, takvu ulogu Svetomu Petru u Šumi namijenio pokojni biskup porečki i pulski Antun Bogetić, na čiju su se inicijativu redovnici 1993. vratili u Istru. »Zahvaljujući revnosti pavlina – od Česlava Bielena preko Konrada Pompera pa do sadašnje generacije – biskupova je vizija danas doista zaživjela. Broj vjernika koji ovamo pristiže iz Istre i iz cijele Hrvatske nadmašuje broj župljana«, svjedoči nam Vladimir Udovičić, supetarski župljanin i član Neokatekumenskoga puta. Župnik fr. Mate Kolak približio nam je osobitosti mjesta koje su takvu razvoju pogodovale. »Osim što su veoma lijepi i kulturno vrijedni, samostan i crkva nalaze se na izvrsnom položaju s kojega se brzo može doći i do većine drugih svetih mjesta u Istri, a i svježina koju donosi nadmorska visina od 350 metara ima svoju draž. No najveći je potencijal u prostoru koji se nudi za duhovne obnove, susrete i kampove. Iako smo do danas obnovili samo trećinu kapaciteta samostana, a nemamo ni sredstava za otkup samostanskoga vrta od privatnih vlasnika, tijekom šest tjedana ‘Šumovitoga ljeta’ uspijemo ugostiti čak 60-ak obitelji.«
Nogama na zemlji, glavom do oblaka
Iz malenoga Svetoga Petra u Šumi ponikli su brojni velikani hrvatskoga duha: teolog Josip Turčinović, sluga Božji fra Danijel Hekić, zagrebački biskup Šimun Bratulić…Ulaganje u živu Crkvu ulaganje je i u društvo
No nije riječ samo o duhovnom potencijalu ni o osobnom entuzijazmu, nego i o egzistencijalnoj nuždi, tvrdi župnik. »Župljana je jednostavno premalo da bi samostan mogao opstati. A redovnički život nije život opstajanja, nego razvoja. To znači da se moramo odvažiti i većemu broju ljudi ponuditi blago kojim raspolažemo, ne zapostavljajući pritom potrebe župe. Istodobno u Istri manjka duhovnih sadržaja koji bi povezali vjernike, pa se trudimo i ‘uvesti’ ljude s one strane Učke koji mogu prenijeti dobra iskustva poput Kursilja i oratorija. Postojeća pastoralna dinamika omogućuje nam da se posvetimo razvoju duhovnosti, ali i kulture, tako da se u samostanu uz duhovne vježbe u šutnji u organizaciji Injiga održava i tečaj pisanja ikona.« Takvo ulaganje nije važno samo za budućnost Crkve, nego i čitavoga društva. »Prije godinu i pol u Sveti Petar u Šumi doselilo se 30 Nijemaca, privučenih povoljnošću i sigurnošću zemlje.
Tako već u nekoliko sela postoje zaseoci koje starosjedioci nazivaju ‘Nijemcima’ jer se hrvatski ondje više ne govori. A zašto bi drugi učili o našoj kulturi ako je ni mi ne poznajemo ili je se čak i sramimo?«
Na mladima se najlakše vidi pastoralna živost župe
Reakcije župljana na pavlinske pastoralne inovacije nisu izostale, primjećuje o. Kolak. »Samozatajni i radišni istarski ljudi rijetko naglas iznose svoje osjećaje, ali komentari koje dobivamo mahom su pozitivni. Svima je drago vidjeti djecu kako se igraju ispred crkve. Zbog zauzetosti tijekom turističke sezone stariji se župljani u manjem opsegu uključuju u molitvene i katehetske aktivnosti, ali mladi nam redovito pomažu u pranju suđa, postavljanju kreveta…«
A kao što se iz demografskih podataka najbolje iščitava društveno ozračje – u supetarskom kraju broj se stanovnika ne smanjuje već 70-ak godina – tako se i na mladima najlakše vidi pastoralna živost župe. »Mladi iz čitavoga dekanata tijekom cijele godine sudjeluju u našem oratoriju, a pokrenuli smo i dvokratni ‘Bulešićev hod’ do Svetvinčenta, u kojem je u svibnju sudjelovalo 20 krizmanika, a krajem kolovoza još 57 župljana. Ujedno iz programa Kursilja koji organiziramo za krizmanike i roditelje potekla je i obiteljska zajednica koja se sastaje jednom mjesečno.«
Supetarski znak hrabrosti
Upravo je obitelj u žarištu »Šumovitoga ljeta«, u čijoj organizaciji pavlinima pomažu i duhovne zajednice iz Zagreba. »Naspram brojnih katoličkih kampova za mlade, ‘ljetni’ pastoral obitelji u Hrvatskoj vrlo je slab – osobito kada su posrijedi obitelji s više djece. Mladi se roditelji baš poput svete Obitelji susreću sa zatvorenim vratima upravo u trenutku kada se susreću s pravim životnim izazovima te se nerijetko osjećaju kao radilice ili rađalice izolirane od ostatka Crkve.«
Njegov uvid potkrjepljuje i činjenica da su za ljetni program posvećen upoznavanju otajstva braka svi ovogodišnji termini popunjeni pola sata od objave. »Nakon što se tijekom dana odmaraju, kupaju ili razgledaju, obitelji sudjeluju na misi i duhovnom programu, koji uz kateheze obuhvaća i klanjanje, razgovore, vježbe, svjedočanstva – da bismo osim teološke i duhovne pozadine izgradili i zajedništvo. Teško je ustrajati u vlastitu pozivu ako je čovjek sam.« Svjedočanstava o brakovima koje je od rastave spasilo upravo »Šumovito ljeto« ne nedostaje, no o važnosti toga događaja i za supetarske vjernike posvjedočila nam je i župljanka Mariuča Zaninić Šaina. »Kada se u crkvi zatekne više bračnih parova s djecom nego što ima župljana, to je veliki znak hrabrosti za sve nas.«
U poklonu s Marijom i Agatom
Osim jednoga animiranoga i jednoga »tihoga« klanjanja tjedno, supetarske vjernike dvaput godišnje okupljaju i zavjetna klanjanja, čiju nam je povijest približila župljanka Mariuča Zaninić Šaina. »Običaj zavjetnoga klanjanja uz blagdan Marije Kraljice uveo je svećenik Žufić u spomen na stravični zločin u Drugom svjetskom ratu kada su spaljena sva sela na području Zabrežana. Zbog toga se i danas u molitvenom dežurstvu pred Presvetim izmjenjuju stanovnici različitih zaselaka. Klanjanje uz blagdan svete Agate omiljeno je pak među ženama. Moja bi nona toga dana u svojoj kući na čašćenju okupila kćeri i nevjeste, nakon čega bi zajedno pohodile crkvu.«Gospine suze pripremale su apostolat za život
A čudesnih znakova kroz supetarsku povijest nije nedostajalo, pripovijeda nam župnik. Najpoznatiji od njih svakako je i danas čašćena slika Majke Božje Jasnogorske iz Częstochowe, koja je na Badnjak 1721. proplakala krvavim suzama. To čudo potaknulo je intenzivniju župnu molitvu za trudnice i djecu, koja se i danas blagoslivljaju na blagdan sv. Pavla pustinjaka 15. siječnja, a njegovom se krunom može smatrati i »rođenje« hrvatskoga pokreta za život upravo u okrilju supetarskoga samostana. »Tu je Marko Glogović 2002. pokrenuo prvu molitvenu zajednicu gdje se svaki tjedan molilo za nerođene, tu je niklo nadahnuće za udrugu ‘Betlehem’, tu je nastala prva zamisao o kućama za trudnice u potrebi.«
Stablo dobra korijena ne prestaje donositi plodove
No premda je nakon tadašnjega uzleta karizmatskoga pokreta – kojemu pripada i malena supetarska zajednica – duhovnost u Istri umnogome splasnula, a turistički zaokret u proteklom desetljeću doveo i do većega udaljavanja od Crkve, stablo dobra korijena ipak ne prestaje donositi plodove.
»Kada smo prošle godine razmatrali kako ugrijati crkvu za zornice, ispostavilo se da su sva predložena rješenja ili financijski preskupa ili konzervatorski neprihvatljiva te smo biskupa Štironju zamolili za dopuštenje da dio samostana prenamijenimo za kapelicu. On je to prihvatio, ali dodao i prijedlog: da kapelica u kolijevci hrvatskoga pokreta za život postane i prva kapelica vječnoga klanjanja u Istri.« Najesen tako započinju grubi radovi koje će izvoditi lokalni graditelji, no pavlini molitelje očekuju i iz drugih mjesta. »Iskustva voditelja kapelica pokazuju da k njima gravitiraju ljudi udaljeni do pola sata vožnje, što u našem slučaju obuhvaća gotovo čitavu Istru«, tumači župnik.
Žubor u pavlinskoj »pustinji«
Rijeke ljudi koje prolaze kroz supetarsku župu i dalje će, čini se, bujati. Kako je ta pobožna pometnja spojiva s pustinjačkim pozivom pavlina, objasnio nam je župni vikar fr. Jure Josipović. »Geslo benediktinaca – prvih zapadnih redovnika i pustinjaka – glasi ‘Moli i radi’, a ne ‘Moli i moli’ ni ‘Moli i miruj’. Gospodin nam u molitvi daruje da spoznamo njegovu volju, ali na nama je da je izvršimo.« A časni brat Jakov Grgić sažeto nam je objasnio da ta dužnost ne zahvaća samo svećenike: »Sakramente možda ne mogu dijeliti, ali mogu služiti gdje je god potrebno.« Samo vjernost takvu geslu može izgraditi pravo duhovno središte.
Sveti Petar u Šumi – pavlinsko srce Istre
