Po sakramentu ženidbe brak dvoje kršćana dobiva, u odnosu na običan naravni brak, novu i dublju dimenziju. Novost je kršćanskoga braka u Kristu i s Kristom. Riječ je o življenoj ljudskoj ljubavi u svoj njezinoj punini i bogatstvu. Kršćanski supružnici pozvani su prepustiti se Božjemu vodstvu u oblikovanju svoga bračnoga života. Oni prije svega trebaju dopustiti da se Kristova ljubav nastani u njima kako bi zahvaćeni tom ljubavlju mogli ljubiti jedno drugo, zajedničku djecu i sve one koje im Gospodin stavlja na njihov životni put. To je ideal kojemu treba težiti. Da bi mogli ljubiti jedni druge poput Krista, potrebno je ponajprije da otkrivaju njegov pravi lik u Pismima, u objavljenoj Riječi. Po slušanju riječi Božje, molitvi i sakramentima rast će u njima vjera, jačat će egzistencijalna veza s idealom ljubavi, Isusom Kristom, koji će u njihova srca ulijevati svoju ljubav. Crpeći s izvora Kristove ljubavi, i njihova uzajamna ljubav bivat će čistija, bogatija, zrelija.
Međutim, problem je što mnogi kršćanski supružnici zaboravljaju, ne znaju ili pak ne vjeruju da je izvor njihove ljubavi i zajedništva u Kristu. Mnogi nisu ni svjesni da su pozvani ljubiti se uzajamno na način kako Krist ljubi: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.«
Zapovijed da supružnici ljube jedno drugo na način kako Krist ljubi ne znači drugo doli dopustiti da se Kristova ljubav u njima nastani, da ona u njima prevlada. Kolika je vjera supružnika tolika će biti i njihova ljubav. Koliko se supružnici znaju povjeravati Kristu u vjeri, toliko će prihvaćati njegovu ljubav koja će silaziti u njih. Tko se po molitvi i sakramentima otvara Kristu, biva napajan njegovom ljubavlju, a time i osposobljen da prašta i prihvaća drugoga pokraj sebe, da ga ljubi. Čovjek ne može davati ono čega nema. Stoga što netko više traži Boga i susreće ga u vjeri prepuštajući se njegovoj ljubavi, utoliko više biva sposoban ljubiti druge. Ne može se istinski ljubiti čovjeka bez Boga. Koliko je netko zahvaćen Božjom ljubavlju, toliko će moći ljubiti svoga bračnoga supružnika, djecu i sve druge.
Ljubeći se Kristovom ljubavlju, bračni supružnici sve više ostvaruju i sami sebe. Samoostvarenje se događa u mjeri u kojoj se otvaraju Kristu, u mjeri u kojoj mu dopuštaju da on sam u njima ljubi, da on sam u njima živi. A kršćanski supružnici svaki posebno – upravo zato što su krštenici, što su kršćani – pozvani su do te mjere otvoriti se Kristu da poput sv. Pavla mognu reći: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.«
